Kada te MUŠKARAC zapravo ZAPOSTAVLJA? Ako se OVAKO PONAŠA ti već imaš odgovor!

Na stranici "Izneverovala" pronašli smo zanimljivu analizu muško - ženskih odnosa, kao i viđenje jedne djevojke kada je odsustvo muškarca neopravdano i kada zapravo imaš pravo da nemaš toleranciju. 

Sve češće nailazim na parove sa velikim nerješivim problemima, sa konfliktima i svađama koje iz ugla neutralnog posmatrača djeluju besmisleno i nepotrebno. I stalno mi se nameće pitanje da li je sve veće nerazumijevanje među polovima posljedica ubrzanog načina života i otuđenja koje se osjeti u zajedničkoj postelji ili je ipak posljedica zanemarivanje problema svakog partnera ponaosob ili pak oba, ali jedno je sigurno, šta god bio uzrok eksplodira tek u međusobnom odnosu?

Stalno se sjetim riječi velikog Jaloma: "Dvoje ljudi kad ne razgovaraju o nečemu važnom što se dešava između njih, ne razgovaraju ni o čemu." Pa da malo raščlanimo ovu kompleksnu situaciju, da za promjenu ne preskačemo osnov i krećemo od sredine, nego od početka.

Čovjek je čovjek makar bio i žena i problem je problem makar bio i nepostojeći. Kultura nas uči o ženama, mašinama za rađanje i vođenje kuće i muškarcima, logističkim radnicima za obezbjeđivanja finansija onom rukovodstvu. Vrlo rigidna podjela, štura i nedovoljna, ali govorimo o prosječnom paru za koji nemamo podatak kako je preživio ovo ili ono ludo vrijeme, o nama ili vama ili mojim ili tvojim roditeljima.

Sterilno mi čak i ove rečenice djeluju kao i to da žena nije samo to i muškarac nije samo to, ali ko nas uči da to budemo? Koliko slobode imamo da se istrgnemo iz okova tradicionalnog vaspitanja, a da ne budemo na stubu srama. To su pitanja, skoro bez odgovora, jer niko ne zna zašto je to baš tako, već da to "tako treba" i da je to "normalno". Evo prihvatila sam odgovor, ali šta onda kad mašina zastane i ne može, a logistika otkaže?
 
Ovaj put žene ostavljam po strani, uzdajući se u onaj podatak da će veći broj njih ipak potražiti pomoć. A šta sa ovom drugom stranom, šta je sa hraniteljem, sa logistikom koju niko ne pita jel može, da li želi il mu možda ništa više nije kako treba? Kladim se da je većina njih na trenutak samo pomislila da im je svega dosta i da ih je život slomio, da se predaju, da su tužni, uplašeni, potišteni, nesrećni iako su uspješni poslovni saradnici na visokim položajima i muškarci, evo već sam stavila riječ muškarac kao funkciju.

Šta je sa tim sivim, praznim ili bolje reći prepunjenim i nesrećnim ljudima koji svakodnevno bauljaju do posla i nazad, jedva čekajući da zaspe i zaborave, ne na posao koji ih i ne opterećuje toliko, koliko na tjeskobu i osjećanja za koja nemaju dozvolu da osjete, a tek ne da pokažu. Jer tata je davno rekao da dječaci ne plaču iako se on sakrio u garažu i satima plakao kad je njegov dječak prvi put otišao od kuće. Ostao je u garaži kao što će i dječak sutra kad postane tata da sjedi tu kako bi pobjegao od svega što van nje ne smije, što mu nije dozvoljeno, što nije za dječake. Ali evo, automobili su da dječake, za to su se izborili, njihove vjerne prijatelje.

Uglancane četvorotočkaše koji jedini mogu da podnesu težinu njihovih osjećanja, oni jedini neće da osude, neće ni da odu, a i najvažnije, "dozvoljeni su" što su veći i snažniji, poželjniji su, ali evo i jasnije mi je odakle im u stvari tolika moć. Hodam po tankoj liniji kad govorim o tome jer prijetim sebi da skliznem i izazovem veliku mržnju jer auto je auto, a ja sam žena i to ne razumijem.

Ali da se ogradim, razumijem afinitete, hobije, razbibrige, branim svakog muškarca koji se osjeća sputano za sve što mu nije dozvoljeno, a da toga nije ni svjestan, samo se pitam gdje je granica kad taj hobi preraste u nešto drugo? To ću ostaviti kao temu za drugi put, ali razmislite i sami o tome, dozvoljeno je.