Lejla Turčilo: "Ima li života izvan ekrana?!"
SARAJEVO - Anegdote iz sarajevskog javnog prijevoza – priča prva: „Šta ima novo“ – „Pa, eto, razvela sam se“ – „E, čuj? Nisam vidjela na Facebooku“ – „Pa eto, nisam još promijenila prezime, a nisam ga ni unfriednula, neću da mi se dušmani zlurade.“.
Anegdote iz sarajevskog javnog prijevoza – priča druga: „Gdje ćete ove godine na more?“ – „Nećemo na more, nismo pri parama“ – „A, joj, pa hajde, šta te briga uvijek možeš prošlogodišnje fotografije staviti na Face.“
Magnet za likeove i komentare
Na jednom od svojih koncerata Hugh Laurie je u pola pjesme prekinuo kolege muzičare i zamolio za malo pažnje, jer bi htio da uputi poruku dvjema damama u prvom redu, koje su koncert od samog početka frenetično snimale mobitelima kako bi svaki detalj ostao zabilježen i podijeljen s prijateljima na Facebooku. „Imam poruku za dvije drage gospođe koje me gledaju kroz ekrane svojih smartphonea: drage moje, molim vas pridružite nam se u sadašnjem trenutku,“ rekao je popularni Dr. House, postavljajući tako, zapravo, jednu od ozbiljnijih dijagnoza 21. stoljeća – ovisnost o društvenim mrežama kao mediju samopromocije i osobnog PR-a, koji se koristi da bi se, eto, objavila udaja, ali ne i razvod, nepostojeće ljetovanje drugima dalo privid dobrog provoda i lagodnog života, a koncert, predstava, rođenje djeteta ili bilo šta drugo bilo snimljeno da bi kasnije poslužilo kao magnet za likeove i komentare.
Ako je, dakle, prva briga istraživača psihologije i sociologije online medija bila kako će društvene mreže uticati na naš stvarni svijet, odnosno hoće li one biti svojevstan prostor bijega od svakodnevnice, a virtualna stvarnost postati zamjena za stvarni život, ona je danas preinačena u pitanje kako smo došli do toga da se naša svakodnevnica pažljivo bilježi u svrhu stvaranja što bolje slike o sebi na društvenim mrežama, ali i do potrebe da se, čak i kada „stvarna stvarnost“ nije tako lijepa, uzbudljiva i zanimljiva, na Facebooku prikazuje njena retuširana verzija kako bi se fasciniralo prijatelje koji to često nisu i privuklo pažnju nemalog broja onih koji, da nije ove društvene mreže teško da bi mogli i da se sjete ko smo i otkud nas ono poznaju. Virtualna stvarnost postala nam je, zapravo, uljepšana verzija „stvarne stvarnosti“, a ne zamjena za nju, kako se očekivalo. Big brother nas posmatra, ali smo sami tako odlučili. Facebook je pozornica za naše male, privatne reality programe u kojima smo sami odlučili biti glavni protagonisti, ne samo pristajući na live stream, nego ga i sami kreirajući. Život nije život ako nema i refleksiju na ekranu, a počesto i kad život nije život refleksija na ekranu daje privid da jeste. Umjesto aplauza to je opcija „like“. A publiku nikad nije bilo lakše osigurati: zapitamo li se uopće otkud nam, zapravo, hiljadu i nešto online friendsa, a tek dvjestotinjak kontakata u telefonskom imeniku (od čega dobar dio poslovnih) i otkud nam potreba da ušminkanu verziju svog života tako pasionirano dijelimo sa svima koji u datom trenutku nemaju drugih obaveza pa su online (ili, čak, u predahu od osmišljavanja svog Facebook postojanja i osobnog online PR, razgledavaju naš)? Ili, da parafraziramo status jednog našeg umjetnika, ima li lifea bez likea?
Anegdote iz sarajevskog javnog prijevoza
Anegdote iz sarajevskog javnog prijevoza, koje sam zabilježila u prolazu, podijelila sam na svom Facebook profilu. Putem njega komuniciram sa 585 prijatelja, a iako imam više od 300 zahtjeva za prijateljstvo, odlučila sam ne prihvatati za prijatelje ljude koje ne poznajem u stvarnom životu, niti studente kojima predajem (smatram to prelaskom granice nastavnik-student koja se kasnije reflektira i na naš odnos na fakultetu; jednom mi je jedan od njih kazao „mi o vama ništa ne znamo, na Faceu nas ne prihvatate, a što izguglamo to je dosadno“, što također govori o novom načinu na koji se o ljudima danas saznaje: ili ih izguglaš ili ih nađeš na Faceu). Nisam, dakle, ni sama cijepljena protiv ove bolesti koju je sa scene u pola koncerta dijagnosticirao Hugh Laurie. Nemam stoga, nikakav smislen savjet o tome kako naći balans u prenošenju svojih misli, ideja, anegdota i događaja online, a i čini mi se da bi dociranje o tome kako i koliko biti prisutan na Facebooku bilo odveć licemjerno, budući da i sama svakodnevno objavim tri do četiri posta. Ono što sam u procesu naučila je da je ključna riječ: mjera i dobra namjera. Dobar ukus i osjećaj za „kad je dosta“ može biti od pomoći također. I, pridružite se dragim ljudima u sadašnjem trenutku, kako to reče Dr. House. Život se živi, a ne samo posmatra kroz ekran mobitela, a svakodnevnica nije samo potencijalni materijal za Facebook status, ona je puno, puno više od toga. Ako je i ne bude u Facebook memories, ništa za to, vlastito sjećanje ionako je važnije. Još uvijek.
vijesti.ba