Brak im je bio u velikoj krizi, a onda je muž došao na čudnu ideju!
Bili su vrlo mlad bračni par, tek nekoliko mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena, mogli su shvatiti da brak i nije baš onakav kakvim su ga sebi ranije predstavljali.
U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.
A samo nekoliko mjeseci ranije, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to drugome dokazati na zanimljiviji ili originalniji način. I nije im to bilo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i s ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugom.
Ipak, u jednom trenu kao da se sve iz korjena promjenilo. U posljednje vrijeme bili su toliko napeti, da je i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bila dovoljna za ozbiljnu svađu i vrijeđanje.
Već sasvim očajni i umorni od novonastale situacije, jedne večeri odluče sjesti i porazgovarati o svemu. I, ako je moguće, naći neko rješenje, koje će biti na obostranu korist.
Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi kojima bi to iskazali. Dugo su sjedeli jedno nasuprot drugog ćuteći, razdirani protivrječnim osjećajima i mislima, pitajući se neprestano, koje bi bilo najbolje rješenje za njih.
I odjednom muž poskoči:
“Palo mi je nešto na pamet!” reče s neskrivenim zanosom u glasu. “Hajdemo zasaditi jedno drvo u vrtu i i to neka bude ‘Naše drvo‘! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne rasti i razvijati se – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo spavati i u odvojenim sobama. I, što misliš? Jesi li ZA?“ upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja.
U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je malo bolje razmislila o bezizlaznosti njihove situacije – na kraju pristade.
Sljedećeg jutra otiđoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u vrtu i međusobno se pomažući – zasadiše ga.
Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.
Jedne noći sudariše se, u tami njihova vrta. U pogledima im se isprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.
Oboje su u rukama nosili po kantu vode.
Svake su noći išli zalivati drvo…
(nepoznati autor)