Musliman, a depresivan?!

Uzvišeni Allah obećao je svakom muslimanu i muslimanki, muškarcu i ženi, lijep i ugodan život na dunjaluku i obilatu nagradu na ahiretu. Uvjeti spomenutog obećanja su iman, istinsko vjerovanje u Allaha i činjenje dobrih djela: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili!” (En-Nahl, 97)

Kur’anski termin “hajaten tajjibeten” lijep i ugodan život obuhvata sve vidove blagostanja u životu, kao što je lijepa i halal nafaka, duševno zadovoljstvo, sreća, činjenje ibadeta, pokornost Allahu i sreća u tome.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista je uspio onaj koji primi islam (preda se Allahu), bude opskrbljen onim što mu je dovoljno za život i bude zadovoljan onim što mu je Allah podario.” (Muslim)

Pod uspjehom se podrazumijeva postignuće onoga čemu se teži i spas od onog čega se boji, a obim uspjeha biva shodno obimu ispravnog prakticiranja islama. Sve što je prakticiranje intenzivnije, uspjeh je veći i izražajniji.

U svakodnevnom životu primjećujemo ljude, muslimane, pojedince, praktičare islama, koji uprkos svome islamu, prakticiranju njegovih propisa i činjenju ibadeta, osjećaju tjeskobu u prsima, mrzovolju, otuđenost, došaptavanje prokletog šejtana i njegovo djelimično nadvladavanje, a potom padaju u depresiju. Stoga je logično pitanje, kako u srcu tog muslimana nisu zaživjeli ajeti i hadisi koji navode da islam garantuje ugodan i srećan život i uspjeh? Kako je moguće da musliman, praktičar, postaje psihijatrijski slučaj i troši medikamente za smirenje? Kako to da musliman praktičar sve što više prakticira načela islama postaje mrzovoljniji i depresivniji, do te mjere da ljudi govore da takav način prakticiranja islama ne garantuje sreću, već mrzovolju, tjeskobu i depresiju.

Duboko vjerujemo da je istina Allahovo obećanje i obećanje Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da objava, ajeti i hadisi pozitivno djeluju na svakog muslimana i muslimanku i da im obezbjeđuje sreću i veselje. Suština problema nije u prakticiranju islama, već u načinu prakticiranja.

Osnova je da se islam prakticira shodno načelima plemenitog Kur’ana i čistog poslaničkog sunneta shodno razumijevanju ispravnih prethodnika ashaba, tabiina, tabi-tabiina i učenjaka koji su došli nakon njih. Kada se to desi, ostvarit će se Allahovo obećanje i objava će pozitivno i relaksacijski djelovati, onako kako je to pojašnjeno u kur’ansko-sunnetskim tekstovima i kako se to upravo od njih i želi. Međutim, ako se islam prakticira shodno svome poimanju islamskih propisa, koje je u većini slučajeva suprotno poimanju učenjaka, tada se dolazi u stanje depresije, tjeskobe u prsima i u ostala slična stanja.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijestio je to riječima: “Vjera (islam) je lahka. U ovoj vjeri neće se niko prenapregnuti a da ga ona neće savladati. Budite umjereni i radite ispravno (bez pretjerivanja i bez zanemarivanja)! Obveseljavajte i tražite pomoć od Allaha ujutro, popodne i nešto krajem noći!" (Buhari)

Hafiz Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, u komentaru hadisa je rekao: “Hadis znači zabranu pretjerivanja u vjeri na taj način da osoba sama sebi stavi u obavezu ibadete koje ne može izvršiti osim sa velikom poteškoćom, na što se ukazuje u Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “u ovoj vjeri neće se niko prenapregnuti, a da ga ona neće savladati”, tj. vjera se ne uzima putem pokušaja da se nadvlada, putem snage, jer svaki onaj koji bude pretjerivao u vjeri, ona će ga nadjačati, nadvladati.” (Ibn Redžeb, Fethul-Bari)

Da bi musliman i muslimaka osjetili slast života i rahatluk u njemu, trebaju postupati shodno prethodnom hadisu, da poimaju da je vjera islam lahka i da izvršavaju islamske propise shodno tumačenju učenjaka, a ne da postupaju shodno svome ličnom tumačenju, da pretjeruju u vjeri i potom bivaju savladani. A kada postanu savladani, sigurno je to stanje depresije, mrzovolje i slično.

U slabom hadisu, a koji ima uporište u vjerodostojnim hadisima, navodi se: “Zaista je ova vjera (islam) stamena, čvrsta, i uđi u nju sa blagošću. I nemoj omraziti Allahove ibadete Njegovim robovima. Ko posustane na putu, neće završiti svoje putovanje niti će sačuvati jahalicu.” (Bejheki)

Ko posustane na svom putu prije nego što stigne do cilja, neće upotpuniti svoje putovanje, niti će sačuvati jahalicu, prijevozno sredstvo, da bi se mogao nakon toga njime prevoziti. Naprotiv, on je izgubljen u pustinji i bliži je propasti. A da je bio blag prema svojoj jahalici i tolerantan na putovanju, završila bi sa njim put i dostigao bi svoje odredište.” (Ibn Redžeb, Fethul-Bari)

Hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, u komentaru hadisa rekao je: “Značenje je: niko se neće udubiti u obavljanju vjerskih obaveza i ostaviti blagost, a da neće malaksati, posustati i biti nadvladan.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari)

Ibn Munir, Allah mu se smilovao, rekao je: “U ovom hadisu nalazimo jedan pokazatelj istinitosti poslanice Allahovog poslanika. I mi i ljudi koji su živjeli prije nas uvjerili smo se u to da djela zapostavi onaj koji cjepidlači u vjeri. Ovim riječima ne želi se reći da ljudi ne treba da nastoje što potpunije i bolje izvršavati ibadete, nego se zabranjuje pretjerivanja koje vodi u mrzovolju i zamor, ili pretjerivanje u dobrovoljnim djelima koje vodi do ostavljanja onog što je vrednije ili do obavljanja farz-namaza van njegovog vremena. Kao primjer možemo navesti onoga koji klanja cijelu noć noćni namaz, a potom ga nadvlada san u zadnjem dijelu noći i prespava sabah-namaz u džematu ili prođe njegovo odabrano vrijeme ili pak izađe sunce i prođe vrijeme sabah-namaza (Fethul-Bari)

Seadi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Onaj koji bude strog prema sebi i ne zadovolji se onim čime je bio zadovoljan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti onim čemu je podučio i uputio ummet, već pretjeruje u ibadetima, nadjačat će ga vjera i njegov svršetak će biti malaksalost i izolacija. Zbog toga je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “U ovoj vjeri neće se niko prenapregnuti, a da ga ona neće savladati. ”

Ko bude pretjerivao u vjeri i ne bude umjeren u njoj, nadvladat će ga vjera, klonut će i vratit će se natraške. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio umjerenost i podsticao na nju, kada je rekao: “Držite se umjerenosti i dostići ćete cilj.” (Behdžetu kulubil Ebrar)

Odnos muslimana i muslimanke naspram vesvesa, šejtanskog došaptavanja, uveliko formuliše njegovo imansko i psihičko stanje. Prokleti šejtan nema vlasti nad Allahovim iskrenim robovima, s tim da putem došaptavanja pokušava ubaciti tugu u srce muslimana i muslimanke, prilazi osobi i postavlja joj razna pitanja od kojih je i pitanje ko je stvorio Allaha.

Poslanička oporuka i lijek jeste da se kaže: “Vjerujem u Allaha i u Njegovog Poslanika”, da se traži utočište od Uzvišenog Allaha i da se trenutačno prekine razmišljanje. Ukoliko osoba postupi shodno tome, nadjačat će prokletog šejtana i neće biti izložena tuzi, tjeskobi, depresiji, brizi i slično. Međutim, ukoliko pokuša postupati shodno svom tumačenju i poimanju propisa, zapast će u slabiji vid depresije, brige i slično, a koja se vremenom i nepridržavanjem poslaničkih preporuka povećava i jača, i njegov će život postati velika životna mora.