ISLAMSKO STANOVIŠTE: Da li umrli čuju govor živih kada posjete njihov kabur?
• Drugi argument ovog mišljenja jesu riječi Svevišnjeg Allaha: “...a oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna” (Fatir, 13–14). Ajeti eksplicitno poriču mogućnost sluha onih koje idolopoklonici mimo Allaha prizivaju. Među onima koje idolopoklonici prizivaju su umrli, čestiti vjernici, kojima su idolopoklonici pravili kipove, a potom su im se putem tih kipova molili. Na ovakvo razumijevanje ukazuju ajeti sure Nuh, gdje Svevišnji Allah kaže: “...i govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!’” (Nuh, 23). U komentaru ovog ajeta Ibn Abbas, radijallahu anhuma, navodi da su to imena pet čestitih vjernika iz Nuhovog naroda, te kada su pomrli, šejtan je inspirirao njihov narod da isklešu kipove koje će nazvati njihovim imenima i postaviti ih na javnim trgovima i centrima, kako bi podsjećali žive na njihov ibadet i odanost Bogu. Oni su to i učinili, ali kada je izumrla prva generacija i kada je zaboravljen prvobitni cilj tih kipova, nova pokoljenja su ih počela obožavati. (Buhari). Kip je ustvari oličenje odsutnog božanstva, jer nelogično je da razuman čovjek vjeruje da je samo drvo ili kamen božanstvo koje obožava. U prilog takvom shvatanju ide i završetak ajeta: “...na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali”, s obzirom na to da kipovi neće biti proživljeni; jer to su predmeti i nisu recipijenti vjerskih obaveza za razliku od idolopoklonika koji ih obožavaju kao i onih koje su obožavali. Kaže Uzvišeni: “A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su pored Allaha robovali, te upita: ‘Jeste li vi ove robove Moje u zabludu zaveli, ili su oni sami s Pravoga puta zalutali?’” (El-Furkan, 17). Nije poznato da se negdje u vjerskim izvorima spominje da će Allah na Sudnjem danu proživjeti te statue i kipove, stoga je dužnost razumjeti ove ajete u svjetlu drugih kur’anskih ajeta koji su ih protumačili. Ovakvo razumijevanje ajeta spomenuo je imam Kurtubi, rekavši: “Moguće je da se Allahove riječi: ‘na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali’, odnose na razumna stvorenja koja su idolopoklonici obožavali, poput meleka, džina, vjerovjesnika...” (Tefsiru Kurtubi). Tako ovaj ajet ukazuje na to da čestiti vjernici koji su umrli ne čuju one koji ih dozivaju nakon njihove smrti, a drugi umrli su poput njih, štaviše, još su preči da ne čuju žive ako ih već ni čestiti odabrani robovi ne mogu čuti.
• Treći argument jeste predaja Ibn Mesuda, radiallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svevišnji Allah ima meleke koji se Zemljom kreću i dostavljaju mi od mog ummeta selame.” (Ahmed, Nesai, Ibn Hibban i Hakim. Hakim je o ovom hadisu rekao da je vjerodostojnog lanca prenosilaca, a Zehebi je to potvrdio.)
Ovaj hadis je eksplicitan u značenju da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selame onih koji ga selame, jer kada bi ih sam čuo, ne bi mu ih meleki dostavljali. Zatim, hadis se svojim općim značenjem odnosi i na one koji selame Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored njegovog kabura, i nema argumenta koji bi ukazao na razliku između njih i onih koji ga selame na nekom drugom mjestu, o čemu će u nastavku biti još govora. Prema tome, ako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selam onih koji ga selame, jasno je da ne čuje ni drugi govor, a ako to ne čuje Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuju ni ostali umrli. (Albani, Tahkikul ajatil-bejjinat fi ademi simail-emvat)
Drugo mišljenje: Umrli apsolutno čuju žive, ali im to uopće ne može koristiti i nisu u stanju odgovoriti. Jedna skupina učenjaka smatra da mrtvi načelno mogu čuti govor živih, ali ne čuju stalno i u svakom slučaju.
Ibn Ebu Iz u Komentaru Tahavijeve akide kaže: “Onome ko kaže: ‘Umrli ima koristi od učenja Kur’ana koji se uči kod njega, s obzirom na to da sluša Allahov govor’, treba kazati da takvo što nije vjerodostojno preneseno ni od jednog poznatog velikog autoriteta vjere (imama). Nema, pak, sumnje da umrli čuje učenje, no ne može se kazati da on ima koristi od toga, budući da se nagrada za slušanje Allahovog Govora uvjetuje postojanjem života, ono je dobrovoljan čin koji se, kao takav, prekida smrću čovjeka. Štaviše, umrli može od toga imati neprijatnosti i osjetiti bol s obzirom na to da, možda, nije izvršavao Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, odnosno da nije učinio više dobrih djela.” (Vjerska učenja islama)
Nakon što je naveo nekolicinu hadisa argumentirajući stav da umrli čuju žive, Ibn Tejmijja kaže: “Ovi i njima slični tekstovi ukazuju na to da umrli načelno čuje govor živih, ali to ne znači nužno da čuje stalno, naprotiv, moguće je da u nekoj situaciji čuje, a u drugoj ne. Takvo nešto dešava se i živom čovjeku, jer ponekad čuje govor onoga ko mu se obraća, a nekad, zbog neke smetnje, ne čuje.” (Medžmuul-fetava)
Zastupajući stav da umrli čuju žive, Ibn Kajjim kaže: “Što se tiče Božijih riječi: ‘A ti ne možeš one u grobovima dozvati!’ (Fatir, 22), pa sam kontekst ajeta upućuje na to da se njime želi kazati da ti onoga koji ne vjeruje, čije je srce mrtvo, nisi u stanju dozvati tako da bi se on time mogao okoristiti, kao što ni one u kaburovima ne možeš dozvati i saopćiti im nešto od čega bi oni mogli imati koristi. No, Uzvišeni Bog ovim nije htio kazati da oni u kaburovima ništa i ne čuju.” (Knjiga o duši)
• Najjači argumenti ovog mišljenja jesu dva hadisa. Prvi je prethodno navedeni hadis u kojem se kaže kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćao mrtvim idolopoklonicima na Bedru. Međutim, već je elaborirano da je taj događaj potvrdio da umrli u pravilu ne mogu čuti žive, s obzirom na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio prvobitno ubjeđenje ashaba da umrli ne čuju, i da je to čudo koje je Allah podario Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u tom trenutku, tako da nema potrebe ponavljati prethodni govor.
U komentaru ovog hadisa Ibn Hadžer ističe da je moguće da je Poslanikovo obraćanje mrtvima na Bedru bilo u vremenu kada se oni ispituju u svojim kaburima, a to je vrijeme kada duše budu vraćene tijelima. (Fethul-Bari)
• Drugi argument ovog mišljenja jeste hadis Enesa b. Malik, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek bude spušten u svoj kabur, a njegovi pratioci počnu odlaziti, on čuje topot njihove obuće. Tada mu dođu dva meleka i kažu...” (Buhari i Muslim) Hadis potvrđuje da umrli čuje topot obuće onih koji su ga donijeli do kabura, kada ga ostave u kaburu udaljavajući se od njega, a njemu tada dolaze meleki radi ispita u kaburu. Međutim, hadis potvrđuje da umrli čuje taj zvuk u ovoj specifičnoj situaciji, a to nikako ne znači da čuje u drugim prilikama ili da čuje nešto drugo mimo spomenutog, s obzirom na to da sluh kakav poznajemo na ovom svijetu različit je od onog u berzahu i prema tome, neprihvatljivo je analogno zaključivanje na osnovu uobičajenih zakonitosti sluha. Dakle, na osnovu ove predaje shvatamo da umrli čuje topot stopala u trenutku kada ga pratioci napuštaju i ništa više od toga ne možemo potvrditi; jer analogija koju poznajemo – ovdje se ne može primijeniti. U komentaru ovog hadisa Menavi kaže: “Sluh spomenut u ovom hadisu posebno se odnosi na prve trenutke kada umrli bude stavljen u kabur, neposredno pred kaburski ispit, a hadis ne ukazuje na to da umrli uopćeno čuje.” (Fejdul-Kadir)
NASTAVAK NA NAREDNOJ STRANICI ------------>>>>