Pet razloga zbog kojih je dobro biti navijač
Osjećaj pripadništva: tribalizam
Nacija, kao i svaka apstrakcija, ima problem sa brojnošću svojih pripadnika. Jednostavno, kolika god da je, prevelika je za poimanje ljudskog mozga, a pošto ljudi imaju veliku potrebu da budu pripadnici nekih konkretnih grupa koje po veličini mogu da pojme, okreću se njima (osim kada igra sportska reprezentacija, tada nacija postaje slična klubu: nešto konkretno). Zato i postoji netrpeljivost između prijestonice i provincije, između ovog ili onog grada, između ovog ili onog kraja u jednom gradu. Između ovog ili onog fudbalskog kluba.
Ovo posljednje, zbog svih prethodno navedenih svojstava, stvara izrazito moćnu sponu među pojedincima. Rezon bi se mogao objasniti ovako: nema veze što se sve raspada oko nas, nema veze što se svi vode samo svojim sebičnim interesima, nema veze što država ne funkcioniše, nema veze što je nacija sastavljena od pojedinaca koji ne razmišljaju o opštem dobru već samo o svom vlastitom: mi smo drugačiji, mi, naša grupa okupljena oko ovog konkretnog i stvarnog kluba za koji kuca naše srce i čije uspehe i poraze proživljavamo svi zajedno. Ako treba da se pomogne SMS porukom, pomoćićemo. Ako treba pare da se uplaćuju na račun, uplaćivaćemo. Sve ćemo da damo, i naša grla, i dlanove, i novčanike. Sve, svi zajedno.
Taj osjećaj, kada ste na stadionu u masi od nekoliko desetina hiljada ljudi koji svi dišu istim ubrzanim tempom sa očima fiksiranim na loptu koja se kotrlja ka njihovom ili našem golu ili košu, kada pevate toliko jako da imate osećaj da baš vaš glas trese temelje stadiona ili hale, kada osjetite da ste deo džinovskog hora sa kojim ste uvezani u verskom zanosu, kada osjetite da ste dio mase, kada osjetite da ste vi dio nje i ona dio vas, kada se najebavate majke suprotnoj tribini na kojoj postoji gomila vaših prijatelja, drugova i poznanika, kada zaboravite u zanosu na tu činjenicu, kada su vam svi isti, kada ih sve podjednako mrzite, kada te "druge" gledate kao jedan organizam i kada shvatite i da ste vi dio jednog organizma...
Možete do sutra da ćućorite o tome kako je individualnost ultimativna vrednost i kako društvo ne postoji, ali bez kolektivnog identiteta (pa makar to bio i kolektiv ljudi koji tvrde da je individualnost ultimativna vrijednost) pojedinac je pola čovjeka. Egoistična samozadovoljnost nikada neće dovesti do toga da vam se naježi svaka dlačica na tijelu kao što to može da uradi egzaltacija i podjela emocije sa kolektivom, zato: