Pet razloga zbog kojih je dobro biti navijač
Supstitucija religioznosti
Ako stvari stavite u pravu perspektivu, navijače ćete prestati da posmatrate kao grupu besposlenih dokoličara koji nemaju svoj život pa lične poraze nadomještavaju uspjesima klubova za koje navijaju bez ikakvog posebnog razloga, i počećete da ih posmatrate kao pleme. Mislim da je to riječ koja najbolje opisuje pomenuto grupisanje, a tribalizam jedini ispravan način definisanja njihove pojave i ponašanja.
Karakteristika svakog plemena je jedinstveni bog, vjera u njega, borba za njega, slijepa ljubav prema njemu. Klub je bog. Stadion je hram. Ljudi koji nose dres tog boga su antički heroji od kojih se očekuje da se bore i kidaju za svaku loptu na bojnom polju (igralištu) ne bi li "naš" bog pobijedio "njihovog" boga. Navijači su vjernici koji urlanjem i pjesmom bodre one koji (idealno) izgaraju na terenu, zvižde im kada to ne rade, usput jebu ženu sudiji kretenu i UEFA-mafiji koja namješta i krade. Kod antičkih naroda se može videti slična pojava, samo što su kod njih žene, shodno činjenici da se uglavnom nisu borile, bile te koje su proklinjale i preklinjale da se sa bojem nastavi do kraja i do pobjede ili barem časnog poraza, piše Vice.
Svako pleme sa svojim sopstveni bogom mora imati i simbole, što su u ovom slučaju ne samo grb i boje voljenog sportskog društva već i zastave svake pojedinačne navijačke grupe koje se fanatično brane od pokušaja otimanja. Znao sam momka koga je tuklo deset ljudi, ali koji nije htio da pusti ranac u kome se nalazila zastava pa su morali da je ukradu.
To ide toliko daleko da se dešava čak i da se ime navijačke grupe promijeni zbog toga što je zastava "pala" u ruke "neprijatelja". Ne možemo da ne spomenemo Tacitovu "Germaniju" u kojoj se kaže da su drevni Germani gubitak štita smatrali velikom sramotom, niti da se ne sjetimo i da je slično bilo sa stegovima kod Starih Rimljana, zbog čega su njihovi dovitljivi generali bacali barjake u neprijateljske redove čime bi natjerali svoju vojsku da gine za njen bezbjedan povratak; stari Crnogorci su slično tome popovima kao uslov da učestvuju u bici propisivali brijanje jer su ih Turci zarobljavali da bi ih demoralisali pa su onda Montenegrini morali da troše energiju da ih oslobode (zato pop Milo Jovović nije bio obrijan, na čuđenje muslimanskih žena u haremu koje su ga gledale iz kule). Može se učiniti da ovde hodam po liniji opravdavanja nasilja koje u suštini ne odobravam; zapravo, samo pokušavam da objasnim fenomen.
Tako, u nihilističkom svetu u kome je proces dezintegracije religija i nacija daleko odmakao (iako ga mnogi ne primećuju), u kojem se u sve sumnja, u kome više ništa nije izvesno, u kome više nema uzvišenih razloga za postojanje i umiranje, sport dolazi kao poligon za ispoljavanje najdubljih poriva u čovjeku koji su neophodni za njegovu sreću, i kao supstitucija temelja na kome može da se gradi duhovni napredak i osećaj kakvog-takvog smisla.
Savremeni sport je čist paganizam (što je posebno očito u trenucima kada se stadionom ori "pomozi bože!", praćeno pljeskanjem i gledanjem u nebo), i stoga ne bi trebalo da čudi što su antičke Olimpijske igre crkveni oci zabranili čim su stekli dovoljnu moć. Jer, svi ljudi koji istinski vole klub za koji navijaju pre će promeniti veru i naciju nego što će promeniti klub (čak i ako im ne pada na pamet da menjaju išta od toga, čak i ako su veliki vernici i velike patriote, što obično i jesu). Kada je Augentaler postigao onaj najspektakularniji od svih autogolova u istoriji fudbala, nad Beogradom se "otvorilo nebo", a tačno pet godina ranije Dijego je Englezima na stadionu "Asteka" gol dao "božijom rukom". Kažu da Brazilci kao najpopularniji sport u svojoj zemlji vide odbojku, jer fudbal ne smatraju sportom već religijom. Njihova lica, dok su ih u polufinalu Svjetskog prvenstva Nijemci nemilosrdno cokulama, ista su ona izbezumljena lica koja su imali Rusi na starim snimcima dok su im boljševici rušili crkve posle revolucije. Brazilski omladinci su slične grimase pravili i dok su im naši klinci nedavno na Novom Zelandu skidali skalp u nadoknadi vremena. Međutim, da ne bismo zašli u vode u kojima se sport miješa sa nacionalizmom, vratimo se na temu.