Salih ef. Ćato za Novi.ba: Ključ procvata svakog društva je podizanje svijesti o moralu

Novi.ba u sklopu svog ramazanskog programa objavit će i veoma zanimljive razgovore s muslimanskim učenjacima. Danas vam predstavljamo Salih ef. Ćatu, imama u sarajevskom džematu Heća mahala.

Za početak intervjua, recite nam kako se mi odnosimo prema Allahovom miljeniku i posljednjem Poslaniku?

Hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Stvoritelju, Koji nas je stvorio, Koji će nas u samo Njemu poznatom času usmrtiti a zatim ponovo proživjeti kako bi za svoja djela učinjenja na ovome svijetu odgovarali. Neka je salavat i selam na Muhammeda, s. a. w. S., njegovu časnu porodicu, vjerne drugove (ashabe), i na sve one koji slijede Allahovu Uputu i Muhammedov, s. a. w. s., sunnet do dana sudnjeg.

Odnos prema Poslaniku, s. a. w. s., je jedno od najbitnijih polja izgradnje kompletne ličnosti jednog muslimana. U zavisnosti od toga kako se odnosimo prema našem prvaku Muhammedu, s. a. w. s., je i naš odnos prema svim ljudima sa kojima živimo i komuniciramo. Naš Poslanik, s. a. w. s., mora u životu svakog muslimana biti na prvom mjestu. On je naše ogledalo, naš uzor i naš putokaz, koji nas usmjerava na najljepši i najlakši put, čiji je krajnji cilj Allahovo zadovoljstvo. Samo onaj koji tako stvari postavi u svom životu, može se nadati sreći i uspjehu i na ovom i na budućem svijetu. 

Odnos muslimana Bosne i Hercegovine spram Poslanika, s. a. w. s., i njegovog sunneta, je, po mom mišljenju, dobar, s tim da se mi nalazimo na specifičnom prostoru, na raskrsnici civilizacija, na kojoj smo izloženi raznim udarima modernog tehnološko-digitalnog svijeta, i u kojem moramo naći način da odgovorimo na sve izazove koji su pred nama. Kad kažem da je odnos dobar, to znači da imamo još dva stepena do potpunog, ozbiljnog, predanog, slijeđenja Božijeg Poslanika, s. a. w. s., i na tom polju trebamo svi zajedno raditi. Raduje činjenica da je sve više mladih ljudi prepoznalo važnost tog pitanja, a kao rezultat toga vidimo džamije koje su uglavnom pune naše omladine, to daje vjetar u leđa svima nama i nadu u bolje sutra. Ljubav prema Poslaniku, s. a. w. s., moramo razvijati, cijeloga svog života, jer je to uslov upotpunjenja imana, zato nema potpunog imana čovjek dok ne osjeti da mu je Poslanik draži  od svih drugih, pa čak i od njega  samog, kako stoji u hadisu: "Niko od vas neće upotpuniti vjerovanje sve dok mu ja ne budem draži od djeteta, roditelja i svih ljudi!" (Muttefekun alejhi)

Dokaz ljubavi prema Poslaniku, s. a. w. s., je u pokornosti u svemu što Poslanik, s. a. w. s., naređuje, a to za sobom povlači i ljubav Allaha, dž. š., prema nama kako to Kur'an kaže: "Reci, ako vi volite Allaha, onda mene slijedite pa će vas Allah voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah zaista mnogo prašta i samilostan je!" (Ali Imran, 31. ajet). 

Univerzalnost Poslaničke poruke, njegove prakse i njegovog ponašanja obavezuje sve muslimane da teže tim idealima u svojim životima, tim prije što je njegov život zapravo bio prožet Božijom Objavom. Zapravo, Muhammed, s. a. w. s. je svojim poslaničkim umom tumačio, i praktično pokazivao pravila koja Kur'an postavlja. On (Muhammed,s. a. w. s.) je interpretirao Kur'an i otjelotvorio Islam u svom ponašanju, kako to h. Aiša kaže: Poslanikov moral je bio Kur'an. 

Zašto postimo?

Jednostavno pitanje koje izsikuje odgovor koji i nije tako jednostavan. Cilj posta je kako i sam Allah dž.š. u Kur'anu kaže: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni" (El Beqara, 183.). Dakle cilj posta je postizanje višeg stepena bogobojaznosti. Čovjekov rast u imanskoj vertikali, je puno lakši u stanju posta. Post je štit, koji čovjeka uči da se kloni onoga što je Allah, dž. š., zabranio, koji čovjeka, postača, štiti od svega što je ružno. Ipak, ne možemo a da ne primjetimo jednu stvar. Kada u suri Beqara, u 185. ajetu, Allah dž. š. govori o mjesecu ramazanu, on ne govori o njemu kao o mjesecu posta, iftara, bereketa, već na prvom mjestu Allah spominje da je ramazan mjesec u kojem je počela objava Kur'ana. S toga bi svaki postač, akcenat u ovom mjesecu trebao staviti upravo na Kur'an, njemu se posvetiti i izučavati ga više nego u danima mimo ramazana. Veza čovjeka i Kur'ana je neophodna za cjelokupan život. Allah će, sigurno, povećati bereket svakom onom ko se s Kur'anom druži, ko ga uči, memoriše, proučava i po njegovim pravilima se ponaša, takav neće nikad biti na gubitku. Obnovimo našu vezu s Kur'anom, ojačajmo je u mjesecu ramazanu, i čuvajmo je tokom cijele godine. Ako to postignemo mi smo na velikom dobitku. 

S druge strane, post je itekako okrepljenje za naš metabolizam. Za naše fizičko zdravlje. Neki liječnici preporučuju svojim pacijentima ustezanje od hrane, pića i drugih potreba, odnosno post, kako bi pospješili svoj oporavak. Neki kažu da je post jedina prirodna metoda kojom tijelo može postepeno obnoviti svoju ravnotežu do fiziološke normalnosti. A postiti je najlakše u mjesecu ramazanu, bez obzira u koje doba godine ramazan nastupio. To nam Allah garantuje kada u 185. Ajetu sure el Beqara kaže: ...."Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite." 

Kako Vi provodite ramazan, tj. možete li nam opisati jedan svoj dan u ovom mubarek mjesecu?

Biti imam posebna je čast, posebna je to i obaveza, jer imam je misionar koji nema radno vrijeme. 24 sata na dan, sedam dana u sedmici tokom cijelog života na usluzi je džematlijama i ljudima općenito. Ramazan je opet specifičan po mnogo čemu, pogotovo za imama. Jedan ramazanski dan izgleda otprilike ovako. Početna tačka tog dana je sehur. 15 minuta poslije sehura uči se ezan za sabah-namaz. Poslije sabah-namaza uglavnom vrijeme provodim u učenju Kur'ana u trajanju od makar sat vremena, potom se malo odspava, i ustaje u osam, poslije porodičnih obaveza pripremam se za mukabelu, koja se u džematu u kojem sam imam, uči sat vremena prije podne-namaza, nakon podne-namaza, ukoliko sam raspoređen od strane Medžlisa odem na dženazu, a u danima u kojima nema dženaze, vrijeme iskoristim u učenju Kur'ana i obilasku džematlija, posebno onih starih i bolesnih koji ne mogu doći do džamije. 

Nakon ikindije zajedno s djecom koja pohađaju mektebsku nastavu proučim dječiju mukabelu, a ta mukabela ima za cilj vježbanje Kur'ana, pa ona potraje do 19:30 sati, nakon toga se spremam za iftar, poslije iftara za teravih-namaz, a 15-tak minuta prije teravih-namaza održim prigodan vaz, nakon teravije. Uglavnom vrijeme provodim s omladinom džemata, ili uz Kur'an, sve do sehura. Eto, to je otprilike jedan radni dan bošnjačkog imama.

Možete li nam opisati atmosferu tokom ramazana dok ste bili dijete?

Prvi ramazan u životu kojeg sam cijelog ispostio bio je ramazan 1993. godine, dakle u periodu agresije na našu Bosnu i Hercegovinu. Sjećam ga se vrlo dobro. Imao sam nepunih devet godina. Posebno se sjećam sehura i iftara, improvizovanih. Moja majka, moj najveći heroj, se trudila da ti iftari i ti sehuri budu kao pravi. Bukvalno je izmišljala razna jela, i ni sam ne znam otkud nabavljala hranu kako bi sve bilo potamam. Bili smo svega željni. 

Sjećam se da su hranu djelili UN-ovi vojnici u objektu "Lord" koji se nalazio u neposrednoj blizini šehidskog mezarja Kovači.  Jedne prilike od vojnika francuskog bataljona dobio sam naranču. Pola sam odmah pojeo, a pola ponio kući. Kad sam došao do kuće, majka me je dočekala sa osmijehom i pitala kako to da fali pola naranče ako postim. Plakao sam do iftara što sam taj dan omrsio (smijeh). Agresija nam je uzela puno toga, djetinjstvo, starijima zdravlje, gubili smo najdraže, ali ramazan je uvijek bio i ostao ramazan. Poseban i najradnosniji gost naših kuća i mahala. 

Kako komentirate činjenicu da se muslimanu međusobno ubijaju u svijetu, bombe se aktiviraju u džamijama, pa i u svetim mjesecima?

Jako sam tužan zbog te činjenice. Boli svakog muslimana pomisao da je neko spreman ubiti svoga brata bez valjanog razloga. Od tih bombi i ubijanja niko od muslimana nema nikakve fajde. Dušmani nam se najviše od toga okoriste. Žalosna je činjenica da nekim ljudima koji se ogrću u plašt islama ništa nije sveto, pa čak ni džamija. To nije dobro. Ostaje nam samo da dovimo Uzvišenom da nam stanje popravi, mi se sami teško možemo dogovoriti. 

Je li nevjernik onaj ko ne posti (mjesec ramazan) iz lijenosti, a redovno obavlja namaz?

Pitanje vjere je individualno. Ko je vjernik, a ko nije zna samo Uzvišeni Allah. Onaj ko redovno obavlja namaz, a ne posti iz lijenosti čini grijeh. To je sigurno. Treba učiniti tewbu Allahu Uzvišenom i mora učiniti keffaret. Za onoga koji namjerno, bez opravdanog razloga, ne posti ili kvari post, keffaret se sastoji u postu dva hidžretska mjeseca neprekidno i plus onoliki broj dana koje nije postio. Ipak moram kazati da su, čini mi se, češći oni koji poste, a ne obavaljaju namaz, i takvi su griješni, ali kako kaže jedan naš uvaženi profesor, neka makar poste, ili neka makar klanjaju. Bolje i to nego da oba farza ostavljaju. A Allah je taj koji upućuje koga hoće.

Kako da djeca zavole namaz? Savjeti i preporuke roditeljima.

Djeca su najiskrenija bića stvorena u čistoj vjeri. Ona su velika blagodat za svakog roditelja, ali i velika obaveza. Sigurno ćemo za njih odgovarati pred Gospodarom Uzvišenim. Zbog toga je važno djeci pružiti što bolji odgoj i učiti ih univerzalnim vrijednostima. Djeca su poput spužve, upijaju ono što se oko njih dešava, s toga je važno da dijete u svojoj kući, od svojih roditelja vidi ono što je dobro. Ukoliko roditelj obavlja namaz, dijete će ga sigurno u tome oponašati, a kad jednom stekne naviku da namaz obavlja, vrlo teško će tu naviku ostaviti. 

Zato nam Poslanik, s. a. w. s., savjetuje da djecu već od sedme godine njihova života navikavamo na namaz, kako bi od fizičkog punoljetstva to lakše prihvatili kao obavezu. Roditeljima savjetujem da ne posustaju u tome, da se pred djecom ne svađaju, da ne govore ružne stvari. Kod nas se neki roditelji smiju kad im dijete od dvije ili tri godine, iako jedva govori, nešto opsuje, to je vrlo opasno. Treba o tome voditi računa, dok ne postane kasno. Ako to prešutimo dok su mali, kad porastu nećemo im više moći ništa narediti, i onda ćemo imati veliki problem. Zato, što više učiti Kur'an, obaljvaljati namaz zajednički u kući, voditi djecu u džamiju, i razgovarati s njima kao sa odraslim ljudima. To su neke stvari  koje bih savjetovao svima onima koje je Allah, dž. š., blagodatima djece počastio.

Veći grijeh: nevjerstvo ili licemjerstvo?

Kod Allaha je veći grijeh licemjerstvo, jer je ono opasnije po društvo. Licemjeri se u Kur'anu spominju preko 30 puta i to uvijek u množini, nikad u jednini, a to nam govori da su licemjeri opasni samo kad zajedno djeluju, pojedinac, licemjer škodi samo sebi. U Kur'anu Allah, dž. š. kaže: "Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći; osim onih koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će sigurno vjernicima veliku nagradu dati. Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući." (En-Nisa, 145/147) 

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tri su znaka munafika: kada govori laže, kada obeća ne ispuni i kada mu se povjeri iznevjeri", stoga ako neku od ove tri osobine kod sebe pronađemo, trebamo zastati i zapitati se. Naravno, ako jednu od ovih osobina prepoznamo kod sebe, to ne znači da smo munafici, već znači da imamo osobinu munafika, što je vrlo moguće, jer na kraju krajeva, mi smo slaba ljudska bića koja vode stalnu borbu sa svojim egom, sa prokletim šejtanom, sa svojim strastima, željama i prohtjevima. 

Onaj ko se dobro bori on korača jedinom ispravnom stazom (Siratul Musteqim), nekad s nje možda i skliznemo, ali je bitno da se na tu stazu uvijek vraćamo, a najbolji način za to je iskreno pokajanje, koje je najvrijednije dok postimo. Stoga iskoristimo mjesec Ramazan za povratak na pravu i jedinu stazu, stazu uspjeha i sreće. Klonimo se navika koje nas vode u licemjerstvo, i zamijenimo ih iskrenošću i povjerenjem koje moramo graditi u našim kućama, džematima, mahalama, ako želimo da uspijemo na ovom prolaznom, a zarad Vječnog svijeta.

Neki savjeti kako izaći na kraj s današnjim izazovima?

Mi živimo u modernom, tehnološki naprednom vremenu, u kojem nam se nudi puno toga. Uglavnom nam se nude kocka, blud, droga, alkohol i ostale pošasti koje nas vode u propast neminovno. Ne vodimo računa o vjerskim principima kada je u pitanju naš odnos s drugim ljudima, ili jednom riječju zapali smo u vrlo kompleksnu i sveobuhvatnu krizu. Krizu morala. Kriza morala počela je kada se vjera u Boga, Sudnji dan i vjerovanje u individualnu odgovornost za djela počela potiskivati iz ljudskog života, a prostor ustupati ljudskim tvorevinama, ideologijama, kao što su komunizam, kapitalizam, materijalizam i liberalizam.

Mislim da je ključ procvata svakog društva upravo podizanje svijesti o moralu. Na tom polju moramo svi raditi. Svako u skladu sa svojim mogućnostima. Ako želimo izgraditi moralno društvo, za to su nam potrebni moralni pojedinci,a to dalje znači da nam je potrebna omladina koja ima vrlo razvijenu svijest o vjeri. A poznato je da vjere nema bez morala, i da Allah dž. š., kroz Kur'an puno više govori o moralnim nego o pravno-formalnim odredbama. Zato nam je , ponavljam, svima obaveza da na moralnom uzdizanju omladine posebno radimo. Ako uspijemo izgraditi dobroga vjernika i moralnu ličnost, takva osoba će uvijek biti svjesna da će nekad stati pred Allaha dž. š. i da će polagati račune za sve što je uradila na ovome svijetu. S takvom sviješću razviće u sebi i odgovornost, a odgovornost je ključ izlaska i iz političke i ekonomske krize.

Kako učvrsiti svoj srčani nijet za post?

Nijjet, ili namjera, je prvi, početni i najvažniji dio svakog čovjekovog ibadeta. Ako nam je nijjet čist, i djelo će nam biti dobro, a ako nam je nijjet prljav, bez obzira kakvo djelo uradimo, ono neće biti primljeno, shodno riječima Allahova Poslanika, s. a. w. s.: "Djela se vrednuju prema namjerama i svako će dobiti ono što je naumio...", zato nam je važno da svako djelo koje radimo radimo iskreno, čistih namjera, kako bi steklo status dobrog. Dobro djelo, kako kaže jedan ugledni profesor, se razlikuje od korisnog djela. Dobro djelo je djelo koje je učinjeno u ime Allaha Uzvišenog, a koje počinje dobrim nijjetom. Korisno djelo je djelo koje uradi neko u ime nečeg drugog, a ne u ime Allaha. 

Najbitniji nijjet jeste upravo srčani nijjet. On treba biti čvrst, i svakako da ga bogobojaznost, svijest o sveprisutnosti Boga Dragog, čini jačim. Ramazan je prilika da postom sebe i svoje nijjete ojačamo, i da budemo od onih koji samo dobro misle i dobro rade. Molimo Allaha dž.š. da nam u tome pomogne.