"Ostavio kao staru krpu ČIM SAM SAZNALA DA SAM TRUDNA.. Moja psiha ovo ne moze izdrzat vise. Svasta mi dođe da napravim molim vas pomozite mi... neki savjet! Ovako ne mogu dalje.."

"Sa momkom sam bila skoro godinu dana.Meni je 26 njemu 40 godina. On je vec prije imao jedan brak koji je zavrsio rastavom. Rastavili su se prije 6 godina.

Meni nije to smetalo i prihvatila sam ga sa svim manama i vrlinama. Kao i uvijek sve u pocetku je bila idila.Sve super sve odlicno. Odlucili smo oboje da zelimo dijete i radili smo na tome i evo sad sam trudna skoro 4 mjeseca.Sve je bilo super do prije nesto manje od mjesec dana kad se je poceo cudno ponasati. Kad god bi ga zvala na mobitel ( a ima ih 4 ) nikad mi se ne bi odmah javio nego uvijek nakon dva tri sata. a inace kad sam kraj njega uvijek su svi mobiteli uz njega( cak i kad ide na wc)i svima uvijek se odmah javi.

Poceo je vise izbivati iz kuce nego inace i to se oduljilo na skoro tri tjedna. Uvijek je imao neke izlike za nejavljanje. prije 6 dana zazvao me i rekao da se necemo cut neko vrijeme da on treba razmislit o svemu i da mu treba vremena.Evo proslo je 6 dana a o njemu ni traga ni glasa. Preko njegove majke sam saznala da mi zeli vratiti sve moje stvari koje su ostale u kuci i da ce mi oslat nekako. Ja sam sad kuci kod majke i placem po cijele dane uzrujana stalno, a jos trudna. Njega nije briga uopce kako je meni.Niti da posalje sms da upita kako sam. Probala sam ga zvati na mob ali nema odg.
inace sam saznala u meduvremenu da onako voli mjenjat zene .....

Garant me ostavio kao staru krpu. Moja psiha to ne moze izdrzat vise. Svasta mi dođe da napravim molim vas pomozite mi... neki savjet! Ovako ne mogu vise dalje.."

Izvor: forum.hr

B O N U S    I S P O V I J E S T I

Bio je kraj prosinca kada je 68-godišnji Splićanin izišao iz bolnice nakon što se liječio od posljedica moždanog udara. Bez kune u džepu, posvađen s obitelji, samo s vrećicom osobnih stvari u ruci.

''Sjećam se, taman je počeo štrajk liječnika, ispred bolnice gomila njih u mantilima, svuda oko mene televizijske kamere, a ja na vjetrometini, više nemam kamo... Iz obiteljske kuće otišao sam prije dvije godine, kada sam ostao bez posla, a za podstanarinu više nisam imao. Nazvao sam prijatelja da dođe po mene, dao mu vrećicu na čuvanje i proveo svoju prvu noć kao beskućnik na autobusnom kolodvoru. U neko doba noći došla su dva policajca i pitala me koji autobus čekam. Rekao sam im da čekam da se otvori Centar za socijalnu skrb. 

Nakon toga završio sam u Prihvatilištu za beskućnike Udruge Most na Zlodrinoj poljani, a uskoro i u njihovoj stambenoj zajednici na Mejašima. Tu sam, znači, malo duže od četiri mjeseca i ne znam do kada će ova situacija potrajati. Ali, eto, dobra je vijest da me je obitelj za Uskrs pozvala na ručak, da sam se nakon dvije godine pomirio sa kćerkom, da mi se sin zaposlio, a i meni je obećan nekakav posao'', ispričao je svoju tužnu priču Splićanin i svjetski putnik za Slobodnu Dalmaciju.

Ne stidi se, govori, svoje situacije, poznanicima otvoreno govori gdje sada živi, ali mu takva vrsta “reklame” zbog obitelji ne treba. A kako je uopće postao beskućnik?

Krive procjene i dijeljenje novca uičnili svoje

Kaže da je odlično zarađivao i da je proputovao pola svijeta. Međutim, život na desetke adresa, u četiri europske zemlje, čak pet brakova u kojima je dobio četvero djece, dijeljenje novca svima okolo, ali i neke krive procjene, učinili su svoje. Njegov pokojni otac, trgovac nekretninama, svojevremeno je imao čak pet kuća po Splitu, da je Toni u djetinjstvu imao i kućnu pomoćnicu.

''Nakon što mi je majka umrla 1964. godine, a i moj se pokojni otac četiri puta ženio, izgubio sam s njim svaki kontakt. Stopirao sam od Splita do Rijeke, a onda se prebacio u kamp za izbjeglice u Trstu. Trebao sam otići u Kanadu, ali sam se odlučio za Švedsku. Tamo sam našao posao, radio sam kao meštar i oženio se Šveđankom s kojom imam sina.

Nakon razvoda odlazim u Dansku, gdje sam održavao brodske mašine i odlično zarađivao. Ženim se po drugi put, ovaj put Norvežankom, i u tom braku dobivam kćer. Nakon nekoliko godina puca i taj brak, a ja se nakratko vraćam u Split, gdje se ženim po treći put. Taj brak je potrajao svega šest mjeseci, nakon čega se opet ženim i u braku ostajem devet godina. U ta dva braka nisam imao djece, a kroz cijeli taj period sam plovio. Uglavnom sam radio na istoj kompaniji, više sam mijenjao žene nego brodove. Ali, prema svim ženama sam bio fer, ništa im nije falilo dok su živjele sa mnom.

Zadnji put sam se oženio 1988. i praktički sam još uvijek u tome braku. Sve je štimalo do pred dvije i pol godine, kada je moja kompanija propala, a ja ostao bez prihoda'', zaključio je svoju životnu priču ovaj živopisan Splićanin.

Izvor: slobodnadalmacija

BONUS ISPOVIJEST

Da ljudi treba dobro da se upoznaju pre nego što odluče da se zakunu na večnu ljubav, dokazala je jedna Di koja je u klubu upoznala Denija i vrlo brzo odlučila da je to čovjek njenog života. Međutim, ono što joj je priredilo, zaista je pravi horor.

Naime, njihova priča počela je u jednom noćnom klubu. Di je spazila momka koji joj se dopao. Nije mogla da prestane da ga gleda, a onda je on odlučio da joj priđe, piše “Kurir“…

“Ja sam Deni Saniko”, prišao je i upoznali smo se. Imao je tamne oči i preplanulu put. Kada me je pitao da plešemo, naravno da sam pristala, a na kraju večeri ispratio me je do kola i uzeo mi broj telefona. Deni (30) mi je djelovao drugačije od ostalih muškaraca. Bio je drag i iskren i nadala sam se da će me pozvati. Dva dana kasnije, zaista me i jeste pozvao kod sebe na večeru. Hrana je bila sjajna, a njegovo društvo mi je strašno prijalo.
Drugi sastanak bilo je karaoke veče i umirali smo od smijeha. Znala sam da, pošto radi kao konobar, sigurno nema baš mnogo novca, pa mi je značilo što je spreman da se isprsi za jedno takvo veče. I uskoro smo postali nerazdvojni. Toliko sam mu vjerovala da sam mu skoro odmah rekla da imam endometriozu, zbog koje sam možda neplodna. Išao je sa mnom na sve preglede. Od starta smo pričali o braku i porodici, i to na njegovu inicijativu.
Kada sam mu rekla da planiram da zamrznem jajne ćelije jer mi je to vjerovatno jedina šansa da zasnujem porodicu, Deni se odmah složio i čak mi i sam ubrizgavao hormonske injekcije. Prije nego što sam ga upoznala, već sam sebi rezervisala doček nove godine u Londonu. On je predložio da umjesto toga zajedno odemo u Čikago i rado sam pristala. Dok smo uživali u Čikagu, jedne večeri u restoranu je kleknuo ispred mene. Piljila sam u njega misleći da će mi srce iskočiti iz grudi.
“Di, volim te. Želim da provedem život sa tobom. Hoćeš li se udati za mene”, glasilo je pitanje i iako smo bili zajedno svega tri mjeseca, nisam oklijevala da kažem “Da”.

 
Kada smo se vratili u Kaliforniju, Dani se uselio kod mene i dogovorili smo se da će plaćati polovinu stanarine i računa što je oko 800 dolara mjesečno. Ja sam radila kao nastavnica književnosti pa i sama nisam bila posebno pri novcu i dobro mi je došlo to što sada dijelimo račune.
Zakazali smo i datum venčanja – 5. jul 2008. godine, što znači da smo bili dosta kratki s vremenom, naročito jer smo planirali veliku svadbu sa 200 gostiju. Moji roditelji su insistirali da sve plate. Deni je želio da učestvuje u organizaciji jer je želio da taj dan bude savršen. Čak nam je organizovao privatne sate plesa da bi prvi ples bio savršen. Moji roditelji su se isprsili za luksuzan hotel gdje će se održati vjenčanje, i ukupno ih je to izašlo 12.000 dolara, plus “sitnice” poput parkinga, balona, di-džeja, cvijeća, fotografa, sveštenika, moje venčanice, haljina za djeveruše i njegovog odijela, kao i odijela za kuma bilo je dodatnih 31.162 dolara. Bilo je mnogo, ali moji roditelji su rekli da će rado sve platiti kako bih ja imala vjenčanje iz mašte.
Jedini problem koji smo imali bilo je to što Deni nije imao novca da plaća stanarinu. Uselio se u januaru, a samo dva mjeseca je učestvovao u troškovima. Trudila sam se da mi to ne smeta, ali smetalo mi je. Svakog mjeseca imao je neki neplanirani trošak i izgovor, ali djelovalo je da se osjeća zaista loše zbog toga, pa sam mu praštala. Planirao je da krene u školu za kuhare pa smo se nadali da će imati i veće prihode.
Zato sam pristala da ja dignem kredit za moj vjerenički prsten. Deni je rekao da će mi vratiti tih 1.000 dolara. Sve sam gutala jer nisam htjela da se novac ispriječi na putu naše ljubavi.

Noć pred vjenčanje bila sam van sebe od uzbuđenja. Pričali smo uveče telefonom, ja sam bila kod mojih. “Volim te, vidimo se sutra”, rekao mi je kad smo završili razgovor. Ja nisam mogla da dočekam to sutra.
I došao je i taj dan. Lijepa kao nikad ranije, izašla sam iz kola ispred hotela. Nisam mogla da dočekam Denijev izraz lica kad me vidi tako lijepu. Međutim, dok sam skenirala goste primjetila sam da nema ni Denija ni njegove rodbine.
Drugarice su me tešile da će se sigurno uskoro svi pojaviti, ali ja sam predosjećala da se sprema nešto strašno. Rekla sam jednoj djeveruši da ode do našeg stana i provjeri gdje je Deni. Sjedila sam i čekala da mi javi šta je tamo zatekla.
“Di, nestao je. A sa njim i TV i nešto namještaja”, rekla mi je. Počela sam da drhtim od šoka. Ovo je bilo ostvarenje noćne more svake mlade. Deni me je šutnuo, a pride i opljačkao.

 
Ponižena, presamitila sam se jer sam od šoka počela da se tresem i povraćam. Sva sreća pa je moj otac bio pri sebi. U tom trenutku pare mu nisu bile na kraj pameti, samo to da sam ja van sebe od tuge.
Smireno je izašao i objasnio gostima šta mi je Deni uradio. Potom je zamolio zvanice da mi pomognu da dođem sebi, rekao im da i dalje važi proslava i da se slobodno služe, i potom se vratio meni, rekavši mi da ću morati da se suočim sa gostima. Bilo me je sramota, ali znala sam da zaista moram.
I tako sam izašla pred njih oblivena suzama. Bila sam užasnuta. Povremeno bih probala da pozovem Denija koji se, naravno, nije javljao. Zvala sam i njegovu rodbinu i opet ništa.
Riješila sam da na medeni mjesec u Meksiku odem sama, i trećeg dana sam se potpuno raspala. Plakala sam cio odmor, i čim sam se vratila otišla sam sa tatom u restoran gdje je Deni radio. Bio je tamo, i veselo radio kao da nema ni brige na svijetu. Tata me je natjerao da se sklonimo prije nego što nas vidi.
“Tužićemo ga”, rekao mi je tata, koji je inače advokat. I pristala sam. Želela sam osvetu, ali prije svega pravdu.
Probala sam prije toga još jednom da se suočim sa njim, otišavši sa prijateljima u restoran gdje je radio. Sjela sam baš za mjesto koje je on služio.
“Ej, ćao”, rekao mi je kratko, kao da je sve u redu. Bila sam van sebe od ljutnje.
“Duguješ mi izvinjenje”, rekla sam mu.

“Šta, još te to muči”, odgovorio je, mrtav hladan.
Suzdržavajući se od plakanja, izletjela sam iz restorana. Slomio mi je srce i ni najmanje ga nije bilo briga za to. I zato sam sve snage uložila u tužbu, zbog krađe, ali i zbog troškova za venčanje.
Devet m,eseci kasnije došlo je vrl,eme za suđenje. Deni se nije pojavio, ali presuđeno je u našu korist. Tata je dobio 30.000 dolara, a ja 25.000. Znala sam da ćemo v,ečno čekati da vidimo i peni od te sume jer Deni nema novca, ali radilo se o principu. A tada sam otkrila i svoju strast prema advokaturi i sada je to moj poziv. Sve je to bilo prl,e četiri godine i često mislim da više ne želim ni da vidim nijednog muškarca. Ne znam, možda ću jednom ponovo želeti da se udam, ali znam samo da sam danas zahvalna što se Deni nije pojavio. Zapravo sam imala sreće.

Izvor: receptizabrzaijednostavnajelaaa.blogspot.com