"Moj otac je to jutro plakao u jednom ćošku, okrenut leđima glumeći jakost i čvrstinu, glumeći stijenu tako lomljiv – baš to jutro kada se udaje njegova kćer jedinica"

Moj otac je to jutro plakao u jednom ćošku, okrenut leđima glumeći jakost i čvrstinu, glumeći stijenu tako lomljiv – baš to jutro kada se udaje njegova kćer jedinica.

Prišla sam mu, u bijeloj vjenčanici stiskajući knedlu u grlu pazeci da ne razmažem šminku kojom me kuma natrackala “da budem najljepša.”
Jer, gušilo je do pm, bas tu u grlu, ono nešto.“Tata, ja ti odoh..”
“Idi, kćeri. Ako misliš da je za te, idi.
Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići..”U pi*du materinu i šminka i kuma, ma sve, rasplakala sam se ko’ nikad.

Zagrlila sam ga jako, onako najjače.
Kao da ga više nikad neću vidjeti.
Kao da nam brane da se grlimo.

Kao da nas zauvijek otimaju jedno od drugog.“Tata, znaš. Ja ću uvijek ostati tvoja, ne brini.”
“Kćeri, umij se, popravi se, sad ce gosti. Vidi nas! Ko’ djeca!”

Navukao je masku tobožnje hladnoće i nestao među narodom šepureći se poput ponosnog pauna.
Tata. Otac. Ćaća.
Koliko samo znači u zivotu jedne žene taj muškarac.
On je sigurnost.
On je uzor.
Institucija.
Blagost i gordost.
Zaštita od svega lošeg.
Moj je meni bio predivan, kroz čitavu mladost, odrastanje, sazrijevanje.
On je taj koji mi je dao ime.
Koji mi je tepao “Seka”, “Sine”..