MOĆNI RAKETNI SISTEMI KOJI KROJE I GEOPOLITIKU: Američki THAAD protiv ruskog S-400

Svijet
MOĆNI RAKETNI SISTEMI KOJI KROJE I GEOPOLITIKU: Američki THAAD protiv ruskog S-400
Indijska i turska narudžba naprednog obrambenog sustava Rusije S-400 predstavlja veliku prekretnicu u međunarodnoj multipolarnoj borbi koja se sada odvija između dvije suprotstavljene paradigme globalnih pitanja. Oba naroda se suprotstavljaju ogromnom pritisku angloameričkog interesa koji od 2007. godine očajnički radi na izgradnji ogromne vojne infrastrukture protiv Rusije pod utopijskom doktrinom "potpune dominacije spektra". Taj raketni štit počeo je ciljati Kinu i ruski južni pacifički bok u 2011. kada je bivši američki predsjednik Barack Obama otkrio vojni ogranak protukineskog "Okreta prema Aziji".

Indijska i turska narudžba naprednog obrambenog sustava Rusije S-400 predstavlja veliku prekretnicu u međunarodnoj multipolarnoj borbi koja se sada odvija između dvije suprotstavljene paradigme globalnih pitanja. Oba naroda se suprotstavljaju ogromnom pritisku angloameričkog interesa koji od 2007. godine očajnički radi na izgradnji ogromne vojne infrastrukture protiv Rusije pod utopijskom doktrinom "potpune dominacije spektra". Taj raketni štit počeo je ciljati Kinu i ruski južni pacifički bok u 2011. kada je bivši američki predsjednik Barack Obama otkrio vojni ogranak protukineskog "Okreta prema Aziji".

Međutim, ako bi zemlje poput Indije i Turske, koje su trebale biti sudionici okruženja Rusije i Kine, usvojile obrambeni radarski i raketni sustav sljedeće generacije kao što je ruski S400, tada se cijela formula za unipolarnu dominaciju razbija. Već je Kina usvojila model S400 od 2015. godine, koji se odlikuje kratkotrajnim i dugoročnim nadzvučnim presretanjem raketa, zrakoplova i bombi na visinama od 38 km i na udaljenosti od 400 km. Ostale zemlje koje su iskazale interes za S400 su Katar, Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko i Vijetnam. Porast zanimanja za S400 i nove sigurnosne arhitekture koja dolazi s njim jedna je od najvažnijih transformacija svjetske obrambene politike. Kada se razmatra u tandemu s globalno proširenom Inicijativom Jednog Pojasa, Jednog Puta (koja je čvrsto povezana s Euroazijskom ekonomskom unijom i Šangajskom organizacijom za suradnju), onda se može vidjeti potencijal velikih promjena u međunarodnim političkim odnosima.

Prije nekoliko mjeseci pisalo se kako će ruska pobjeda ili poraz u Siriji odlučiti hoće li svijet ući u multipolarnu sferu ili neće. Izlazak Sjedinjenih Država iz Sirije pokazao je da je takav trenutak nastupio u punoj jačini i sada se, pojednostavljenom geopolitikom tumačeno, skupljaju multipolarni savezi. I tu se odigrava sada mučna bitka za Tursku i Indiju.

Turska je ubrzo shvatila pogrešku svoje odluke da odbaci novu paradigmu pod vodstvom Rusije i Kine kada su joj ove dvije zemlje prvi put ponudile ulaznu poziciju u Euroazijsku ekonomsku uniju (EEU) 2011. godine, gdje se potom prihvatila kao 'partner za dijalog' (jedan korak ispod statusa promatrača). Nekoliko drugih zemalja pripremalo se za pridruživanje inicijativi pod vodstvom Rusije, uključujući Ukrajinu, Armeniju, Moldaviju, Mongoliju i Kirgistan (potonji je sada punopravni član). Napad na Libiju, nakon čega je uslijedio pokušaj ponavljanja te katastrofe u Siriji, okončalo je odluku Turske o priključenju EEU u to vrijeme. Euromajdan u studenome 2013. također je okončao izglede Ukrajine za članstvo. Turska je dobila jednostavan ultimatum: pođite s anti-ruskim / anti-kineskim ratnim planom za dominaciju punog spektra kao lojalni član NATO-a i određene će nagrade biti zajamčene. Turskoj je trebalo omogućiti potpuni ulazak u "prestižni" savez Europske unije. Dio veličanstvenosti Otomanskog carstva bio bi nadoknađen kako bi upravljački status bio dodijeljen Turskoj nad velikim prostranstvima Bliskog istoka koji su sada oslobođeni autoritarnih arapskih nacionalističkih vođa. Sve je trebalo biti lako. Sve što je Erdogan morao učiniti jest pružiti tajnu podršku širenju Daeša u Siriji i zadržati agresivan stav prema Rusiji. Angloamerička i saudijska obavještajna služba učinit će sve teške poslove. I sjetimo li se, isprva je Turska doista puštala teroristima lak prijelaz tursko-sirijske granice. No, tada je zapadni projekt posustao.

Uz ulazak Rusije u Siriju u rujnu 2015. sve se promijenilo. U roku od dva mjeseca, Turska se užasnula kad se našla u raskrižju nuklearnog rata između NATO-a i Rusije nakon što je srušila ruski borbeni zrakoplov. I tada, pisanjem javnog pisma isprike za Rusiju 27. lipnja 2016., Erdogan radi golem zaokret. Izgled za njegov opstanak bio je tanak, kao što je pokazao vojni udar koji je pokušan idućeg mjeseca. Tijekom tog pokušaja, turski borbeni zrakoplovi pucali su na vlastitu zgradu parlamenta, a predsjednik Zajedničkog stožera Hulusi Akar bio je otet od vlastitih sigurnosnih snaga, dok je tisuće vojnika izišlo je na ulice ostavivši 241 mrtvog i 2194 ozlijeđenog. Erdogan je navodno izbjegao svoju sudbinu i povratio kontrolu na vrijeme.

Malo se manje govorilo o Indiji, koja definitivno ne slijedi američke upute. Ne samo da je napravila odličnu vojnu suradnju s Rusijom, već je odbacila bilo kakvu pomisao da bi Sjedinjene Države mogle zaustaviti kupovinu nafte iz Irana, a posebno posjedovanjem luke Čabahar na Omanskom moru. Ponovnim izborom Narendre Modija u svibnju 2019. i pozitivnim susretima Modija, Xi Jinpinga i Putina tijekom summita Organizacije šangajske suradnje od 13. do 14. lipnja, napetost koja je umjetno stvorena diljem Azije konačno se povlači. Pakistan i Indija (sada punopravni članovi SCO-a) imaju beskonačne točke od zajedničkog interesa za rad s kineskom globalnom inicijativom, pa i mirnom integracijom Sjeverne Koreje u kooperativni ekonomski plan s Kinom i Južnom Korejom.

Amerikanci su uložili silne napore da blokiraju indijski sporazum S-400 s Rusijom. Umjesto toga, nudili su im svoj Terminal High Altitude Area Defense sustav (THAAD). Dvije zemlje ne gledaju jednako na niz pitanja, uključujući tarifne ratove, iransko pitanje itd. Stajalište Sjedinjenih Država jako sliči ucjeni, jer ako Indija odbije odbaciti ruski sustav, ona će biti pod sankcijama prema Zakonu o suzbijanju sankcija protiv Amerike (CAATSA), osim ako uprava ne uspije uvjeriti Kongres da ta zemlja zaslužuje iznimku u slučaju smanjenja obrambene suradnje s Rusijom. Ovo je još jedan primjer američke diplomacije o prodaji oružja.
No, New Delhi je možda jednostavno gledao na prednosti oružanog sustava. S-400 višeslojni sustav zračne odbrane opće namjene pokriva cijeli spektar mogućih zračnih ciljeva, uključujući male i srednje balističke projektile. THAAD je jednoslojna obrana namijenjena suzbijanju jedino protiv sustava srednjeg dometa i interkontinentalnih balističkih raketa prije ili tijekom rane faze njihovog ponovnog ulaska brzinom do 3000 m / s izvan atmosfere. Brzina projektila je 2.880 m / s, što omogućava pokretanje drugog presretača na predstojećem cilju u slučaju da je prvi propustio. THAAD se u potpunosti oslanja na prijateljske jedinice za zaštitu od neprijateljskih zrakoplova protiv kojih je ruski sustav učinkovit. Udar THAAD-ove kinetičke energije smanjuje rizik od eksplozije bojevih glava za balističke rakete nakon udara, ali fragmentarna bojna glava ruskog sustava povećava vjerojatnost ubijanja. S-400 nudi 5 vrsta raketa i nekoliko različitih radara za pružanje presretanja iz ciljeva kratkog dometa / niskih visina na ciljeve velikog dometa / velike visine. THAAD ima samo jedan.

THAAD's ima procijenjeni raspon od 150 do 200 km u usporedbi s 400 km kod S-400. To je vrlo važna prednost ruskog oružja. Američki sustav ima veću nadmorsku visinu: 150 km naspram S-400 30 km. Također se može pohvaliti većim rasponom detekcije: 100 km vs S-400 600 km. THAAD je dobar protiv raketa velike visine. No ova obrana zahtijeva sposobnost uklanjanja ciljeva na maloj visini, a ne u svemiru. Rakete S-400 opremljene su uređajima za navođenje. Za razliku od američkih sustava, S-400 ne mora pratiti cilj. On rutinski skenira zračni prostor na 360 stupnjeva. THAAD horizontalno pomicanje je 90 stupnjeva, vertikalno pomicanje: 60 stupnjeva. Postoji velika razlika u cijenama. Jedna THAAD baterija sastoji se od šest lansera (osam presretača po svakoj od njih) i košta oko 2, 3 milijarde dolara plus 574 modernizirana radara AN / TPY-2. Baterija S-400, uključujući osam lansera s 4 presretača, košta oko 500 milijuna dolara ili šest puta manje. THAAD-ov sustav identifikacije prijatelja ili neprijatelja neće dopustiti Indiji da skine zrakoplove ili rakete proizvedene u Sjedinjenim Državama i članicama NATO-a koje potencijalni neprijatelj može imati u inventaru. Ruski S-400 će omogućiti suzbijanje oružja proizvedenog u zapadnim zemljama.

(Novi.ba/Advance.hr)

Ne propustite