"Možda mu nikada ništa nisam rekla baš zato što mi je svojim zagrljajem i nasmijanim licem pri svakom susretu slao istinsku poruku ljubavi i slavljenja života. Možda mu ništa nikada nisam rekla jer je bolji čovjek od mene..."

Nekoga obilježi uspjeh, koji je na ovim prostorima teško prihvatljiv, nekoga obilježi činjenica da ga sreća baš i nije pratila. 

Nekoga obilježi to što će većina ljudi reći da je dobar čovjek, a za nekoga će reći da mu čovječnost i dobrota nisu jača strana. 

Nekoga u životu obilježe stalna putovanja, a neko ostane čitav život vezan za jedno mjesto, a neko svoje životno obilježje nosi tiho za sebe. 

Moje poznanstvo sa Nerminom traje nekih osam godina. Razmijenili smo tek poneku rečenicu, ali smo se lako prepoznali po toplini, pa su nam riječi u našem poznanstvu bile suvišne. 

Nije Nermin neko sa kim se možeš pozdraviti samo uz stisak ruke, on je čovjek koji te uvijek zagrli i zaštiti u zagrljaju. On je čovjek koji svaki susret obilježi osmijehom, onim iskrenim, da, naprosto, ne možeš ne odgovoriti istom srećom. 

Dugo nisam znala da je Nermin iz Srebrenice. Dugo nisam znala da je preživio svu strahotu Srebrenice. 

Otkada sam saznala u njegovom zagrljaju sam postala mala, a on džinovski velik. Otkada sam saznala željela sam mu reći nešto što bi imalo smisla, željela sam mu reći da mi je žao, da osjećam stid, a nikada mu ništa nisam rekla. 

Možda mu nikada ništa nisam rekla baš zato što mi je Nermin svojim zagrljajem i nasmijanim licem pri svakom susretu slao istinsku poruku ljubavi i slavljenja života. Možda mu ništa nikada nisam rekla jer je Nermin bolji čovjek od mene. Možda mu ništa nisam rekla jer nisam znala kako da mu kažem. Moje riječi su ostale neizrečene, ostale su po hiljadu puta izgovorene u mojim mislima, a da nikada nisu dobile zvuk. 

Svakog proljeća Nermin spremi punu drvenu gajbu zelene salate, krastavica, paradajza iz njegove bašte, i pošalje nam da imamo. Nije to tek obična gajba i nije to tek obično povrće. To su Nerminove ruke, to je zemlja, ova bosanska – škrta, a lijepa. 

U bojama proljeća koje nam Nermin pošalje stane sve! Stanu osjećanja, stane Nerminova poruka našeg zajedničkog življenja. Stane sva njegova veličina. Stane cijeli jedan život! 

s

Svakog proljeća kada u ruke uzmem gajbu punu povrća, uzmem čistu ljubav. Svaki put kada uzmem drvenu gajbu pomislim kako ja nisam dobar čovjek, jer sam prešutjela riječi koje stoje i ne mogu da izađu iz moga tijela, ne zato što ih ne želim reći, već zato što sam ispred Nermina toliko mala da ne mogu da progovorim. 

Mene će u mom životu obilježiti neizrečene riječi, a Nermina ljudskost, nada i pobjeda života! Oprosti mi Nermine, što nisam dobar čovjek kao ti… Oprosti Nermine!

(Preuzeto sa Al Jazeera Balkans )