MATURANTICE SJEDILE NA KLUPI, A ONDA JE USLIJEDILA SCENA O KOJOJ BRUJI SRBIJA: Kad vidite DONJI DIO slike, sve će vam se samo kazati!

Darko Nikolić, novinar "Blica", redovno prenosi beogradsku svakodnevicu iz jednog drugog, ljudskog ugla. 

Tako je bilo i ovog puta u njegovom Fejsbuk statusu koji prenosimo, a koji osvaja društvene mreže u Srbiji:

- Na klupi na stanici žena koja je od sparine kao mis mokre majice, čudi se i sama kako izdržava, a pored nje neke dvije devojčice. Recimo da su maturanti. Tih su godina, o testu pričaju, mora biti da sasvim dovoljno odgovaraju maturskom opisu. Pored njih ranac, da ne sjedne još neko na klupu za četvoro. Ili su ga, prosto, tu spustile da i one danu dušom.

Ispred njih petoro ljudi. Pisac ovih redova je, pritom, nebitan, a od onih četvoro što takođe stoje i čekaju - jedan je stariji čovjek sa šest kesa, zatim stariji čovjek sa torbom, jedna baka u osmoj deceniji i jedna žena u sedmoj koja stoji oslonjena na štap. Djeca ih ne primećuju.

Minut.

Dva.

Tri.

Prevoz, zaglavljen negdje između onih rovova i ove klupe za četvoro, ni ne vidi se na horizontu. Nisam mogao više da ćutim.

- Izvinite, jeste li vas dvije iz Beograda? - pitam maturantkinje.

- Jesmo - kažu.

- Ja sam nešto malo stariji od vas pa je to možda razlog što još niste čule za jedan stari, divan običaj u Beogradu. Zapravo, mislim da je to običaj sa jednog šireg područja, ali ja sam ga čuo, vidio i doživio u Beogradu. A to je običaj da svakog dana uradiš nešto lijepo za nekog kog ne poznaješ. Što je najljepše, to može da uradi svako. Eto, vas dvije, na primjer, možete da sklonite ranac, pa da sjedne čika sa kesama. Ili da ustanete, da sjedne ona baka u osmoj deceniji, ili ova sa štapom. Ali, ne morate. Ništa se ne mora, samo je ovo...lijepo.

Ćutale su sekund. Dva.

Pogledale čiku s kesama, pa onog starca sa torbom, a onda i ove dvije žene koje bi mogle da im budu bake, jedna i prababa možda.

"Evo, ustaćemo, izvinite".

"Ne, ne, ne morate", kažem. "I ne morate da se izvinjavate, evo ga prevoz. Nego onako kažem, da znate. Ne mora se ništa. Samo je osjećaj lijep ako nekom uljepšaš dan. Ali je to moguće samo ako osmatramo svijet oko sebe, a ne samo - sebe".

Uđem u autobus koji je naišao. Gospođi sa štapom sam pomogao da se popne, jedna djevojka joj je odmah ustupila mjesto.

Tamo negdje u sredini dva slobodna mjesta. A one maturantkinje, našavši se ispred tih stolica, okrenu se, pogledom potraže baku u osmoj deceniji i gospodina sa kesama i kažu - "izvolite".

...

Djeci ne trebaju grdnje. Nego primjeri. Nismo mi toliko loši kao što mislimo da jesmo, samo smo zaboravili ko smo. I koliko je malo potrebno da bi se nekome uljepšao dan. Ono troje starijih koji su sjeli su mi svjedoci. A i one maturantkinje, koje su se osjećale lijepo. Jesu, sigurno, s osmijehom smo se rastali kada sam izlazio, dotakavši kačket. Mislim da će one od danas, možda, stvarno možda - stvarno osmatrati svijet oko sebe. A on je ovdje kod nas - nekako uvijek pun rovova.

Samo.. Ne treba vam major da vas iz njih povede u juriš ka Normalnom.

Sasvim je dovoljno - da se otvore oči.

(Novi.ba/Žena.blic.rs)