Zašto je Bosna ovih dana neobično tiha?

Nevoljnost da se suoče sa istinom o zločinima, je, naravno, ništa novo. Martha Gellhorne je izvještavala iz Njemačke aprila 1945. godine sa teškim sarkazmom: "Niko nije nacista. Niko nikada nije ni bio.. Nemamo ništa protiv Jevreja, uvijek smo se slagali sa njima..."

Pored razlike u skalama počinjenih zločina - milioni ubijenih naspram "samo" desetina hiljada - postoji još jedan važan kontrast između Njemačke nakon 1945. i Balkana danas. Dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata, razvoj nove generacije u Njemačkoj je značilo postavljanje pitanja o sopstvenoj historiji.

Kancelar Willy Brandt (koji se suprotstavljao nacizmu od početka) je posjetio Varšavu 1970. godine i pao na koljena kako bi iskazao kajanje, poznati i slavni Kniefall. To je za Nijemce bilo van pameti: istraživanje javnog mnijenja je pokazalo da većina Nijemaca smatra da se Brandt nije trebao izviniti. Ali Brandtov gest je bio početak i kamen temeljac izgradnja stabilne i mirne Njemačke kakvu danas znamo.

U današnjem srpskom vodstvu i vodstvu bosanskih Srba, ne postoji Willy Brandt - vođa koji razumije potrebu za istinom zbog dobrobiti svih strana.

Nekada vidimo tračke svjetla. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, posjetio je Srebrenicu u aprilu i razgovorao o počinjenim zločinima u Srebrenici, te rekao da mu je "žao zbog svih žrtava". Ali istovremeno, nije baš zvučalo kao da mu je žao - i nedavno je opisao fokus na Srebrenici kao "najveću obmanu 20. stoljeća".

Poruke iz Beograda su jednako mješovite. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, dao je intervju 2013. godine u kojemu se prvi put izvinio za počinjene zločine. Ali istovremeno je i naglasio da ono što se desilo u Srebrenici nije genocid. Ovo je mnogo više od detalja. Doslovno i metaforički, vođe Srbije i Republike Srpske odbijaju priznati gdje su tijela zakopana.

Malo je političke podrške - još manje političkog pritiska - na ljude da priznaju činjenice prošlosti. Na primjer, mjesto masakra u sjevernoj Bosni, koje je otkriveno i iskopano u protekle dvije godine, prikazuje slikoviti primjer nastavka tišine.

Stotine tijela je otkriveno u prijedorskom rudniku Tomašica, u blizini ozloglašenih logora Omarska i Trnopolje. Masovna grobnica je otkrivena tek kada je jedan od umiješanih u zločine rekao da više ne može šutjeti. Rekao je da ga "proganjaju" oči djevojčice koju je ubio prije dvadeset godina.