Mr. Senad Ćeman za Novi.ba: Ljudska prava u islamu zagarantovana su svima, pa i nemuslimanima

Novi.ba u sklopu svog ramazanskog programa objavljuje veoma zanimljive razgovore s muslimanskim učenjacima. Danas vam predstavljamo magistra Senada Ćemana.

Senad Ćeman je rođen 1971. godine u Tešnju. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, dvogodišnji specijalistički studij arapskog jezika u Rijadu, fakultet šerijatskog prava u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, magisterij iz šerijatskog prava na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, te je sada doktorand na istom fakultetu.

Radio je kao profesor šerijatskog prava u Gazi Husrev-begovoj medresi, a trenutno radi kao asistent na Katedri za šerijatsko pravo (fikh) na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Direktor je Centra za dijalog - Vesatijja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Možete li nam opisati jedan svoj ramazanski dan?

Bismillahi-rahman-i-rahim. Kao većina muslimana, trudim se da mjesec ramazan provedem najbolje što mogu, u duhu onoga što se od nas muslimana očekuje u mjesecu ramazanu obzirom da je mjesec ramazan za mene, prije svega, mjesec ibadeta, mjesec druženja sa ljudima te mjesec činjenja dobra. Jedan moj dan ramazana se mnogo ne razlikuje od dana kako ga inače provode ostali muslimani. Dan, naravno, počinje sehurom. Poslije toga slijedi sabah namaz, nakon čega se odmorim. Poslije odmora odlazim na posao.

U toku radnog vremena nastojim da odvojim određeno vrijeme za učenje Kur'ana. Nakon toga slijedi obavljanje namaza podne i ikindije u džematu tj. u džamiji koliko god je to moguće. Poslije toga dolazi iftar. Kao i svi, najljepše se na iftaru osjećam kod svoje kuće, međutim zbog obaveza koje imamo najmanje smo kod kuće na iftaru. Nakon iftara dolazi teravija. Imam mnogo obaveza i na fakultetu i sa muftijstvom; obilazimo medžlise, obilazimo džematlije, bodrimo ih, uputimo im poneki savjet i lijepu ramazansku riječ. Poslije toga, opet se malo sjedne uz kahvu.

Možete li nam opisati atmosferu tokom ramazana dok ste Vi bili dijete?

Čini mi se da je ta atmosfera bila znatno drugačija od ove danas. Još uvijek pamtim te ramazanske mirise, ramazankse slike i atmosfera je za mene bila više porodična od ove danas. To je bilo vrijeme kada smo svi bili u kući za sofrom, vrijeme kada smo mi išli na iftare, a i nama su dolazili na iftare. Bilo je više iftara po kućama. Danas, isto tako, imamo zajedničke iftare, ali su većinom dislocirani u restorane.

Čini mi se da su sada djeca manje uključena u ramazanske aktivnosti. Možda je razlog tome što je ove godine dug dan, što je teravija kasno... Pored toga, ima i dosta sličnosti između ramazana nekada i sada. I prije su bile mukabele, i tada su se organizovali iftari. Onome ko je odrastao uz ramazane, ramazan zaista mnogo znači. Svako može na svoj način da se divi ramazanu. Kada izađete ovdje u Sarajevu na Tabiju i trenutak kada se svi kandilji pale i uče ezani je zaista jedinstven doživljaj. Onaj ko sjedi za sofrom i čeka iftar, a postio je, recimo, taj dan, pa i ako nije postio taj dan, i to je opet radost.

Mislim da je ta ramazanska atmosfera neponovljiva. Ima nešto u ramazanu što ga čini posebnim i što nema u danima mimo ramazana. Možda je to i zbog činjenice, koja se navodi u hadisu, da su šejtani vezani tokom ovog mjeseca. 

Koliko se pažnje poklanja vakufima u Bosni i Hercegovini?

Vakufi su jedno posebno pitanje i ja mislim da se ne poklanja dovoljno pažnje, naročito onim vakufima koji su dio naše hitorije. Posebno je zabrinjavajući odnos zakona i vlasti prema vakufu. Riječ vakuf je zadnji put spomenuta u zakonu 1909. godine, a i dan danas veliki broj pravnika završi Pravni fakultet a ne odsluša nijedno predavanje o vakufu, a kamo li da imaju predmet o tome. Oko 12% ukupne površine BiH bilo je pod vakufom. Ne možemo nigdje krenuti a da ne sretnemo neki vakuf, tako da je ovo ramazansko vrijeme dobra prilika da malo preispitamo svoj odnos prema vakufu. Rijetko je koji narod tako darežljiv i da je ostavio toliko vakufa, kao što su ostavili Bošnjaci.

S druge strane, rijetko koji narod se tako nedostojno ponio prema vakufima, kao što su Bošnjaci. Primjera o tome je mnogo, a dovoljan je primjer da je KSC Skenderija izgrađena na mezarju. Od zakona o restituciji se čini mi se pomalo odustaje, a bez tog zakona nećemo moći ući u Evropsku uniju.
 
Koliko je u islamu važno da se govori istina?

Istina i pravda su dva temelja bez kojih nema islama. Allah dž. š. u Kur'anu kaže: "O vjernici, istinski se Boga bojte, i kada govorite – pravo govorite, na taj način će vaša djela Allah učiniti ispravnim i oprostiti će vam vaše grijehe." Istina je neodvojiva od vjernika. Nezamislivo je da čovjek bude istinski vjernik, a da ne govori istinu. Mnogi hadisi Muhammeda a. s. govore o istini. Ebu Bekr imao je nadimak E-s-Sidik – onaj koji istinu govori. To je naš imperativ. 

Šerijat i ljudska prava?

Šerijat je Božiji zakon, a zakonodavac je Uzvišeni Allah dž. š. Normativno uređenje šerijata je izvršio Muhammed a. s. kroz sunnet. Muhammed a. s. je nas učio da svakome damo njegovo pravo. Ljudska prava u islamu su zagarantovana svima, i muslimanima i nemuslimanima. Muhammed a. s. nije bio prihvaćen od strane svojih rođaka, svojih sunarodnjaka, protiv nekih se i borio, čak je i hidžru učinio zbog neslaganja sa njima, ali ne postoji nijedno svjedočenje o njemu da je bio nepravedan prema bilo kojem od njih. Čak im je na kraju, kao što znamo, svima oprostio. Ljudska prava u islamu može gaziti samo onaj koji ne poznaje islam ili je zlonamjeran.

Želim ovdje da kažem da je islam Božija vjera. On je uzvišeniji od svega što ljudi mogu da zamisle i da urade. Islam nisu mogli da unište, niti da mu umanje vrijednost svi nemuslimani zajedno, ma u kojem projektu učestovali. Islam također neće moći uništiti ni svi muslimani, ma koliko mu zla nanosili, a mi smo svjedoci danas da toga itekako ima.

Testament u islamskom pravu?

Testament, oporuka, u islamskom pravu je nešto što je sunnet i što je preporučeno. Muhammed a. s. je preporučio da pravimo testament, a prije toga u Kur'anu je objašnjeno da se testament ne može činiti onima koji su legalni nasljednici. Testament se čini onima kojima čovjek želi da se na neki način oduži i pomogne. Svaki musliman ima pravo da raspolaže do jedne trećine svoga imetka, nasljednici nemaju pravo da to ospore. Ako je je u testamentu navedeno više od trećine imovine, nasljednici taj testament mogu osporiti. 

Možete li nam ukratko predstaviti Centar za dijalog Vesatijja?

Centar za dijalog Vesatijja je ustanova Islamske zajednice u BiH. Osnovan je 2012. godine i za cilj ima promoviranje srednjeg puta, pravog puta, te umjerenog islamskog učenja i prakse muslimana. Ova ideja Vesatijja je kur'anski termin i znači sredina, srednji put.

Islamska zajednica je ovaj termin i ovu teoriju prepoznala kao jedinu moguću u Bosni i Hercegovini. Kod nas se ta umjerenost u vjeri, taj srednji put, prema muslimanima i prema nemuslimanima podrazumjevao do te mjere da mi o tome nismo ni pisali, ni pričali, to se jednostavno živjelo. Svjedoci smo da u posljednje vrijeme postoje susreti sa različitim tumačenjima islama. Ovaj centar je, na neki način, odgovor na ta tumačenja, te je definicija onoga što Islamska zajednica tumači ili doživljava kao islamsko učenje. U tom cilju, u protekle dvije godine smo izdali desetak dijela gdje imamo objašnjeno šta je to srednji put na koji se danas svi pozivaju, međutim ovdje imamo objašnjenja od najeminentnijih islamskih učenjaka šta je to srednji put. Da je se imalo sluha za to šta je srednji put, izbjegli bi se mnogi problemi koje danas imamo. U tom smislu Islamska zajednica je na neki način u trendu sa drugim muslimanskim društvima i zajednicama, jer takvi centri duže vrijeme postoje u Kuvajtu, Saudiskoj Arabiji, Maleziji.

Na neki način osjećalo se da se nešto veliko iza brda valja. Ljudi su tada pisali i da je bilo malo više obzira prema tome, mnogo manje bi danas bilo problema. Kroz ovaj centar se pokušavaju promovirati neki stavovi i neka učenja koja mogu biti od koristi svima. To je prepoznala Islamska zajednica, to su, isto tako, prepoznale naše komšije nemuslimani. Centar za dijalog želi dati glas Islamske zajednice o onome što smatramo da je ispravno i da je potrebno u BiH, a to je naša umjerenost, susretljivost, dijalog. Naučeni smo na međureligijski dijalog, ali nažalost nismo naučeni na međumuslimanski dijalog.

Kroz ovaj centar pokušavamo da otvorimo dijalog, da razgovaramo i sa muslimanima koji možda nisu razmišljali, ili ne razumiju neke važne segmente i okolonosti u kojima živomo a sve u cilje odgovorne politike. Islamska zajednica je odgovorna zajednica.