Pokuđenost spavanja prije jacija namaza

568. Pričao je Muhammed b. Selam, njega obavijestio Abdul-Vehhab Sekafi, rekavši da mu je pričao Halid el-Hazza prenoseći od Ebu Minhala, a on od Ebu-Berze, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao spavanje prije jacija-namaza i (duži) razgovor poslije nje pokuđenim.

569. Pričao je Ejjub b. Sulejman, sin Bilalov, njemu Ebu-Bekr prenoseći od Sulejmana, sina Bilalova, koji je kazao da mu je prenio Salih b. Kejsan, a njega obavijestio lbni- Šihab prenoseći od Urve, da je Aiša rekla: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgodio je jaciju (do u mrklo doba noći), dok ga Omer nije viknuo: “Pospale su i žene i djeca.” Tada je on izašao i rekao: “Niko od stanovnika ove zemlje (kraja) ne očekuje jaciju osim vi.” – Tada se – (rekla je Aiša i drugi) – klanjalo u džematu (zajednički) samo u Medini, i to jaciju klanjaše u vremenu kada bi iščezla bjelina (ili makar crvenilo) na zapadu pa sve do isteka prve trećine noći.

570. Pričao je Mahmud, tj. lbnGajlan, njega obavijestio Abdur-Rezzak, ovoga lbni-Džurejdž, a njemu rekao Nafi’ kako mu je pričao Abdullah b. Omer da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio jedne noći zauzet (vojnim pripremama) pa je jaciju odgodio toliko da su zaspali u džamiji, probudili se, a potom opet zaspali i probudili. Tada im je izašao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Samo vi od stanovnika ove zemlje iščekujete ovaj namaz”. Ibni-Omer (kaže pripovjedač), ne bi se brinuo da li će jaciju klanjati prije ili poslije, kada god se ne bi plašio da ga san neće savladati i preko namaskog vremena. On bi počesto spavao prije jacije.

571. “To sam rekao lbni-Atau”, kaže lbn-Džurejdž, “i on mi odgovori: ‘Čuo sam Ibn-Abbasa gdje govori: ‘Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgodio je jedne noći klanjanje jacije do u mrklo doba noći, tako da je svijet pospao, probudio se, opet zaspao i probudio se.’ Tada je ustao Omer b. Hattab i rekao: ‘Namaz!'’”lbni-Abbas je, kaže Ata, rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom je izašao (iz stana) i, kao da sada gledam kako mu voda kapa s glave a ruka mu na glavi stoji, reče: ‘Kad ne bih svojim sljedbenicima učinio poteškoću, naredio bih im da jaciju ovako klanjaju.'”

“Ja sam tražio od Ataa”, kaže (lbn-Džurejdž), “da mi potvrdi kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio ruku na svoju glavu, prema onom kako ga je obavijestio Ibn-Abbas. Ata je, potom, nešto malo rastavio svoje prste i vrhove prsta postavio na tjeme glave, a potom ih međusobno spojio i tako ih po glavi vukao dok mu palac nije dodirnuo stranu uha koja stoji prema licu iznad solufa i brade. On to nije učinio ni sporo, a ni žurno, nego obično, eto tako, i tada je rekao: “Kad ne bih svojim sljedbenicima učinio poteškoću, ja bih im naredio da ovako, u ovo doba, klanjaju.”

(Buharijina zbirka hadisa)