LJILJANA JE PRIJE 5 GODINA OTIŠLA IZ SRBIJE DA ŽIVI U NIGERIJU: Kad je ugledaju na ulici SVI JOJ DOVIKUJU "ONJOCJA", ŠOKIRAT ĆETE SE KAD ČUJETE ZNAČENJE!

Ljiljana Kostić  se prije više od pet godina prijavila za posao u Nigeriji, koji je ubrzo i dobila. Samo mjesec dana kasnije nakon konkursa obrela se na afričkom tlu, a njen život preokrenuo se naglavačke.

"Pomislila sam da će biti uzbudljivo da probam bar na kratko život u Africi. Počela sam na asistentskoj poziciji u jednoj velikoj firmi, a tokom godina napredovala sam do pozicije generalnog menadžera na kojoj sam i dan danas. Plan mi je bio da ostanem kratko, ali sam se brzo zaljubila u Nigeriju i svoj posao i evo - ovo mi je već šesta godina ovdje", započinje Ljiljana svoju neobičnu priču, a pokušala je da dočara i koliko je raznolik i drugačiji život u ovoj afričkoj zemlji.

"U Nigeriji živi 180 miliona ljudi, 300 različitih plemena, svuda oko vas su različite religije i različiti mentaliteti. Jedan procenat ljudi izvozi naftu i oni su milijarderi, dok ostatak nacije ima prosječnu platu od pedesetak eura i žive u tužnim uslovima, a srednja klasa je toliko mala da je gotovo nepostojeća. Samim tim je kontrast ogroman - postoje krajevi grada u kojem su vile nalik na dvorac, i to odmah pored kraja grada u kom su kućice od slame i drveta. Korupcija je ovdje neverovatna - sve može da se sredi brzo, ali to sve ima svoju cijenu. Tu su i dobre strane - Nigerijci su topao, veseo narod, vole da piju, jedu, zabavljaju se, a u stanju su da po cijeli dan igraju, pjevaju i mole se Bogu".

Ljiljana je potvrdila i koliko je klasni sistem u ovoj državi izražen, te da su bijeli ljudi tamo praktično viša klasa, a da se Nigerijci uvek obraduju kada vide bijelog čoveka.

"Zanimljive su reakcije dječice kada me ugledaju - neki me se čak i upalše, ali uglavnom žele da mi pipnu lice ili me zagrle. Generalno nisam imala loših iskustva, svi su veoma ljubazni, jedino umije da bude neprijatno kada svi gledaju u mene ili se ne ustručavaju da viču za mnom "Onjocja" (bijela žena)", priča sagovornica i ističe da su umjeli da je začude isuviše direktni pozdravi i pitanja Nigerijaca pri prvom susretu, koja su za njih pak sasvim normalna.

Ova Beograđanka kaže da joj najteže pada njihov doživljaj vremena, i da se još uvijek trudi da se navikne na to.

"Svi stalno kasne i to je za njih normalno. Nekad će mi neki partner ili direktor neke agencije sa kojom sarađujem zakazati sastanak u 14h, a on će se pojaviti dva sata kasnije, i čak se neće ni izviniti. Isti slučaj je i sa proslavama i različitim okupljanjima - ako počinje u 15h, zna se - svi dolaze tek poslije 17h. Ljudi stalno kasne i po dva, tri sata na posao", akcentuje Ljiljana, i dodaje još jednu iznenađujući činjenicu vezano za nigerijsku kulturu.

"U Nigeriji možeš da imaš koliko hoćeš žena, tamo je poligamija normalna, i to ne nema veze sa religijom. Muškom dijelu populacije je to dozvoljeno, i većina žena zna jedna za drugu, i to je sasvim u redu, a nerijetko sve žive u istoj kući. Imati veliki broj djece je vrlo bitno za Nigerijce oba pola, i to je počelo još od davnina kada se većina ljudi bavila zemljoradnjom.

Veliki broj djece je predstavljao simbol bogatstva, jer su djeca bila potrebna da pomognu oko zemlje. Dakle, više djece - to znači da imaš mnogo zemlje, što dalje znači da si bogat. I danas je kod bogatih mnogo djece simbol statusa, dok je kod siromašnih nešto kao znak muškosti ili plodnosti, a u nekim slučajevima, neobrazovanja. Većina žena ima minimum četvoro djece, a muškarci i po desetak sa različitim ženama", naglašava  Kostićeva i prepričava anegdotu koja joj se trajno urezala u pamćenje.

"Sjećam se kada je jedan Nigerijac potpuno normalnim tonom pričao kako je dobio dvadeset i sedmo dijete, te kako je baš prije neku noć sazvao sastanak sa svim svojim ženama i rekao im: "Nema više djece dok se ne popravi ekonomsko stanje!" Dodao je i kako su se pobunile, ali "eto, takva je situacija u državi". A ovo, vjerujte, u Nigeriji zaista nije ništa čudno", prisjetila se.

Ljiljana naglašava da je život u Nigeriji nevjerovatno i magično iskustvo, a detalje svoje svakodnevice dijeli i na blogu koji redovno uređuje, a planira i da o svemu napiše knjigu. Kaže da joj najviše nedostaje da šeta beogradskim ulicama, ali i naša kuhinja - jer nigerijska umije da bude ne tako prijatna.

"Nigerijci vole ljutu i jako začinjenu hranu, ali često dodaju biljke i povrće koje ne raste kod nas, a koje se zbog čudnog mirisa nekad i ne usudim da probam. Lično najviše volim da jedem bokvicu, nešto vrlo slično banani, samo ne toliko slatko, koju oni prže u ulju. Najpopularnije jelo kod svih Nigerijaca, bez obzira na pleme, kraj i religiju je definitivno nigerijski gulaš koji jedu sa pirinčem", otkriva ova mlada dama.

(Zena.blic.rs)