Korni grupa: Kako je nastala pjesma "Ivo Lola" (1973) (VIDEO)
Bilo je dosta ex YU pjesama koje su nastojale da čuvaju (kako se to nekada govorilo) "tekovine NOR-a". Jedna od njih je svakako je i "Ivo Lola" nekada popularne Korni grupe.
Godina je 1973. u domaćim prodavnicama su tražena licencna izdanja stranih izvođača - Deep Purple ("Made in Japan"), Janis Joplin ("In concert"), David Bowie ("The Man Who Sold The World") ... Josipa Lisac izdaje album "Dnevnik jedne ljubavi", a Korni grupa objavila je do tada jednu od svojih najboljih pjesama - "Ivo Lola".
Kako je ona nastala? Kornelije Kovač objašnjava: "Ideja je sazrela za vreme prošlog festivala u Puli, kada sam se upoznao s projektom o realizaciji filma o Ivi Loli Ribaru. Dogovorio sam se s producentom Dunav filmom da napišem muziku za taj film, no kako je projekat kasnio, izdao sam malu ploču. Ova pesma samo je nastavak mog nastojanja da povremeno pišem o tematici rata". Do igranog filma, uprkos svim nastojanjima, ipak nikada nije došlo.
Pjesma je inspirisana pismom koje je Ivo Lola Ribar napisao svojoj djevojci i vjerenici Slobodi Bodi Trajković, a koje ona nažalost nikada nije dobila.
"Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih,mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i nase pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.
Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.
Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš , uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.
Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s’ tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.
Uvijek tvoj."
Cijela porodica Trajković (otac Svetolik, majka Milena, sin Miroslav i kćerke Vera i Sloboda) uhapšena je polovinom januara 1942. kada je beogradskoj policiji u ruke palo jedno pismo Lole Ribara koje je on uputio Bodi. U Specijalnoj policiji su pokušavali da je prisile da Loli napiše pismo kojim bi ga namamila da dođe. Ona je to odlučno odbila. Prebačena je u logor na Banjici zajedno sa ostalim članovima svoje porodice i zajedno s njima je 9. maja 1942. godine ugušena u gasnoj komori. Imala je samo 24 godine.
Slijedeće godine, 27. novembra 1943., u trenutku kada se spremao da avionom poleti u Kairo, neposredno prije polijetanja, na aerodromu na Glamočkom polju, Ivo Lola Ribar je pogođen bombom iz neprijateljskog aviona i na licu mjesta je poginuo.