MOĆ OPSTANKA U ZEMLJI KOJA VRIJE I ZNA RUŠITI NEPOPULARNE REŽIME: Zašto Omar al-Bašir i dalje ima potporu svijeta?
Sudanci dan za danom izlaze na ulice kako bi prosvjedovali protiv vladavine Omar al-Bašira. Predsjednik, koji je i sam preuzeo vlast 1989. godine kada je vodio državni udar, suočava se s najozbiljnijim izazovom u tri desetljeća na vlasti. Ljutnja zbog naglog porasta cijena kruha i goriva i optužbi za korupciju potaknula je prosvjede.
Do sada je predsjednik uspio odoljeti gnjevu svog naroda. Ali sudanski narod ima dugu povijest zbacivanja nepopularnih režima. Dvaput prije - 1964., a zatim ponovno 1985. - pobune su dovele do promjena vlasti. Svaki su put oružane snage napuštale režim i stajale na strani naroda. To se nije dogodilo tijekom sadašnjih prosvjeda iz dobrih razloga. Baširova vlast jasno je naučila na pogreškama svojih prethodnika. Stvorena je mnogo jača Nacionalna obavještajno-sigurnosna služba (NISS), kao i niz drugih paralelnih sigurnosnih organizacija i naoružanih milicija koje koristi za policijsku akciju umjesto redovite vojske. Ta postavka, u kombinaciji s uzajamnim strahovima raznih zapovjednika da budu optuženi za ratne zločine, ako režim padne, znači da se vojna intervencija neće dogoditi lako kao u 1964. ili 1985. godini koji se uzimaju kao presedani.
Egipatska revolucija 1952. konačno je najavila početak marša prema sudanskoj neovisnosti. Ukinuvši monarhiju 1953. godine, novi vođe Egipta, Mohamed Nagib, čija je majka bila Sudanka, a kasnije i Gamal Abdel Naser, vjerovali su da je jedini način da se ukine britanska dominacija u Sudanu da Egipat službeno odustane od svoje suverenosti. Osim toga, Nasser je znao da će Egiptu biti teško upravljati siromašnim Sudanom nakon njegove neovisnosti. Britanci su, s druge strane, nastavili svoju političku i financijsku potporu za nasljednika Mahdista Abd al-Rahman al-Mahdija, za kojeg se smatralo da će odoljeti egipatskom pritisku za neovisnost Sudana. Rahman je za to bio sposoban, ali njegov je režim bio opterećen političkom nesposobnošću, koja je proizvela ogroman gubitak podrške u sjevernom i središnjem Sudanu. I Egipat i Britanija osjetili su veliku nestabilnost koja ih je potaknula, pa su se odlučili da i sudanskim regijama, sjeveru i jugu omoguće slobodno glasovanje o tome žele li neovisnost ili britansko povlačenje. Sudanci su glasovali za nezavisnost. Vojna uprava koja je uslijedila zbačena je u tzv. Oktobarskoj revoluciji 1964. godine nakon koje je uvedena civilna vlast.
Nezadovoljstvo novom vladom je kulminiralo u drugom državnom udaru 25. svibnja 1969. Čelnik udara, pukovnik Gafar Nimeiri, postao je premijer, a novi režim ukinuo je parlament i zabranio sve političke stranke. Sporovi između marksističkih i ne-marksističkih elemenata unutar vladajuće vojne koalicije rezultirali su nakratko uspješnim državnim udarom u srpnju 1971. na čelu sa Sudanskom komunističkom partijom. Nekoliko dana kasnije, antikomunistički vojni elementi vratili su Nimeirija na vlast. Godine 1972. Sporazum iz Adis Abebe doveo je do prestanka građanskog rata sjever-jug i stupnja samouprave. To je dovelo do desetogodišnjeg zastoja u građanskom ratu.
U građanskom ratu između mnogobrojnih plemena koji je uslijedio njihova domovina opljačkana je i spaljena. Mnogi od plemena ubijeni su u krvavom građanskom ratu koji je bjesnio više od 20 godina. Početkom 1985. nezadovoljstvo vlade izazvalo je opći štrajk u Kartumu. Demonstranti su se protivili povećanju troškova hrane, benzina i transporta. Opći štrajk paralizirao je zemlju. Nimeiri, koji je bio u posjetu Sjedinjenim Američkim Državama, nije bio u stanju suzbiti brzo rastuće demonstracije protiv svog režima. Mirni vojni udar koji je vodio njegov ministar obrane general Abdel Rahman Svar al-Dahab istjerao ga je s vlasti.
Na sljedećim izborima proislamistički vođa Sadik al-Mahdi (koji je pokušao izvršiti državni udar protiv Nimeirija 1976.) postao je premijer. Napokon, 30. lipnja 1989. pukovnik Omar al-Bašir proveo je miran vojni udar. Nova vojna vlada suspendirala je političke stranke i uvela islamski pravni kodeks na nacionalnoj razini. Kasnije je Al-Bašir vršio čistke i pogubljenja u vojnim redovima, zabranu udruženja, političkih stranaka i neovisnih novina, kao i zatvaranje vodećih političkih ličnosti i novinara. 16. listopada 1993. Bašir se imenovao "predsjednikom" i raspustio Revolucionarno zapovjedno vijeće. Izvršne i zakonodavne ovlasti vijeća preuzeo je sam predsjednik.
Ali opstanak njegove vladavine ne može se jednostavno promatrati kao domaće pitanje. On ima jake međunarodne saveznike. Zapad je jednom sankcionirao Omara al-Bašira kao optuženog ratnog zločinca. Međutim, odnedavno su ga počeli promatrati kao izvor stabilnosti i političke mudrosti u problematičnoj regiji. Predsjednik također ima potporu - političku i financijsku - ključnih arapskih saveznika.
Za Sudance se tradicionalno kaže da traže potporu na sjeveru, u Kairu. Ova kriza nije iznimka. U prosincu je egipatski ministar vanjskih poslova i šef obavještajne službe posjetio Kartum, obećavajući potporu Baširu. Egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Šukri, koji je odletio u Sudan sa šefom obavještajne službe generalom Abasom Kamelom, pouzdano je izjavio: 'Egipat je uvjeren da će Sudan nadvladati sadašnju situaciju.'
To je uslijedilo početkom ovog mjeseca tijekom recipročnog putovanja u Kairo od strane sudanskog predsjednika na kojem je predsjednik Abdel Fatah al-Sisi komentirao: 'Egipat u potpunosti podržava sigurnost i stabilnost Sudana, koji je sastavni dio nacionalne sigurnosti Egipta.' Ali sama politička podrška ne bi bila dovoljna da sudanski režim ostane na vlasti. Postoji i financijska potpora preko Crvenog mora. U zamjenu za ulazak Sudana u jemenski rat, Kartum je, kako se izvješćuje, dobio ulaganja u vrijednosti 2,2 milijarde američkih dolara od Saudijske Arabije. Više od 10.000 sudanskih vojnika bori se na fronti u Jemenu. Za neke se kaže da su djeca vojnici koje je regrutirala Saudijska Arabija, s ponudama od 10.000 dolara za svakog regruta.
Drugdje u svijetu, Bašir se u Sjedinjenim Državama vraća na mjesto legitimnog predsjednika u doba predsjednika Baracka Obame. Kao jedan od posljednjih činova svog ureda, ukinuo je niz američkih sankcija protiv sudanskog režima. Veliki ured CIA-e u Kartumu navodi se kao jedan od ključnih razloga za njegovu političku promjenu. Washington nije sam u tom pogledu. Kako se Europa bori da bi ograničila broj Afrikanaca koji prelaze Mediteran, sudanska vlada je vidjela saveznika. 'Kartumski proces', potpisan u sudanskom glavnom gradu, presudan je za ovaj odnos.
U studenom 2015. europski čelnici sastali su se s afričkim kolegama u malteškom glavnom gradu Valletti kako bi pokušali postići dogovor oko detalja ovog sporazuma. Cilj je razjašnjen u pratećem priopćenju EU-a u kojem se zaključuje: 'Broj migranata koji dolaze u Europsku uniju je bez presedana, a taj povećani protok vjerojatno će se nastaviti. EU, zajedno s državama članicama, poduzima širok raspon mjera za rješavanje izazova i uspostavu učinkovite, humanitarne i sigurne europske migracijske politike. '
Sastanak na vrhu na Malti je doveo do izrade Akcijskog plana koji je od tada vodio ciljeve politike EU-a o migraciji i mobilnosti. Plan je pokazao kako će europske institucije surađivati sa svojim afričkim partnerima u borbi protiv 'nezakonitih migracija, krijumčarenja migranata i trgovine ljudima'. Europa je obećala da će ponuditi obuku 'policijskim i pravosudnim tijelima' u novim metodama istrage i pomoći u uspostavi specijaliziranih policijskih postrojbi za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja. Te su obveze izričito obećanje da će podržati i ojačati elemente sudanske države.
Regionalni operativni centar (ROCK) osnovan je u Kartumu čiji je glavni cilj zaustaviti krijumčarenje ljudi i protoke izbjeglica, dopuštajući europskim dužnosnicima da rade izravno sa svojim sudanskim brojevima. Centar za koordinaciju borbe protiv trgovine ljudima u Kartumu - kojeg zajednički zapošljavaju policajci iz Sudana i nekoliko europskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Italiju - djelomično će se oslanjati na informacije koje je dobila sudanska nacionalna obavještajna služba.
Konačno, postoje dokazi o ruskom sudjelovanju u sudanskoj krizi. Prema izvješćima, ruske trupe, koje rade za privatnog izvođača, viđene su na ulicama Kartuma, potiskujući ustanak. S obzirom na raspon podrške za Bašira, nije iznenađujuće da se uspio oduprijeti pritisku javnosti da podnese ostavku. Mnogo toga ovisi o tome koliko dugo se mogu održavati demonstracije i koliko je sila spremna riskirati kako bi slomila svoje protivnike.
(Advence.hr)