PROŠLO JE 45 GODINA OD OVE KULTNE SCENE: Malo ko zna ko je danas OVAJ DJEČAK, IZNENADIT ĆETE SE (VIDEO)
Pisac, scenarista i glumac, Žarko Jokanović na svom Facebook profilu podijelio je priču koja ga je kao dječaka vinula u glumačke visine.
Naime, svima je poznata scena iz filma "Užička republik", gdje dječak pita "Čiko, je l’ sav ovaj lebac tvoj?"
Jokanović je opisao kasting za ovaj film na koji je otišao sa majkom, kao i kako je od jedne scene u kojoj je trebalo da bude samo statista, dogurao do čak 12 scena.
Njegovu objavu pročitajte u cjelosti:
- Na današnji dan, pre 45 godina, bio je moj prvi dan snimanja "Užičke republike". Tada sam imao šest i po godina. Ustao sam još po mraku, prije svitanja, mama me je spremila da me odvede na snimanje, a baka je prosula čašu vode niz stepenice - da bude uspješno i da sve teče kao voda. Uz napomenu da se na Božić valja početi nešto novo. I da će to trajati cijele godine. A, evo, traje već 45 godina. Mama me je odvela u staru užičku Sokolanu, tamo su me obukli u kostim i odvezli na set.
Toga dana trebalo je da budem samo statista u masi. Čekalo se da se snimi neka ek.splozija i da me jedan vojnik iznese iz zgrade u kojoj je bila bolnica, a meni je bila zavijena noga, igrao sam malog ranjenika. Bilo je jako hladno i morao sam da budem na jednom mjestu da ne bih uprljao zavoj. Međutim snimanje je kasnilo i meni je jako smetala ta neorganizacija, pa sam se pobunio i pitao ko je tu glavni. I ljudi koji su bili oko mene pokazali su mi na Žiku Mitrovića, reditelja filma.
Bio je u društvu Ane Marije Car, scenaristkinje filma i još nekih ljudi. Ja sam odskakutao na jednoj nozi do njega, povukao ga za ruku i rekao mu: "Kakav je to način da se kasni sa snimanjem, zato što neka glumica kasni? Ja nisam ovdje došao da čekam neku tamo glumicu iz Beograda, nego da radim i zaradim svoj novac". A ta glumica bila je Ružica Sokić i kasnila je jer se vozač filmske ekipe od Beograda do Užica probijao po snijegom zavejanom putu. Žika je bio više nego iznenađen i zatečen takvom reakcijom jednog klinca.
Onda su on i Ana Marija Car počeli da pričaju sa mnom, da me unakrsno propituju sve i svašta i ja sam se tu jako leijpo ispričao sa njima. Oni su se oduševili da je tako malo dijete tako slobodno i Ana Marija Car je, sutradan pozvala moju mamu na razgovor. Rekla je da je napisala jednu scenu za mene i pitala je da li dopušta da to snimimo. Mama me je pitala da li želim, ja sam rekao: "Što da ne". I snimili smo jednu scenu. Ana Mariji i Žiki se to jako dopalo, pa je ona napisala još jednu scenu. Snimili smo i nju. Opet im se jako dopalo. I tako je ona narednih mjeseci dopisivala jednu po jednu scenu, pa sam završio snimanje filma sa dvanaest snimljenih scena sa mojim divnim Petrom Prličkim, Ružicom Sokić i Mijom Aleksićem.
I sa glumačkim ugovorom, sa zaista pozamašnim honorarom za film i za seriju koja je posle nastala iz filma. Premijera filma bila je na Pulskom festivalu, avgusta 1974. godine. Film je dobio Zlatnu arenu, a Petre Prličko i ja smo pozdravljeni stajaćim ovacijama u prepunoj Pulskoj areni, kao najstariji i najmlađi glumac festivala, kako su nas najavili poslije projekcije filma. Ponekad se našalim pa kažem da sam ja jedan od rijetkih kome je i Tito aplaudirao. Noć se završila na prijemu kod Tita i Jovanke, ali bilo je to suviše naporno za mene, pa sam zaspao. Poslije Pulskog festivala, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Osam godina tokom osnovne i srednje škole igrao sam u nekoliko predstava užičkog pozorišta. U poslednjem trenutku odustao sam od ideje da studiram glumu, ali sam se oženio najdivnijom glumicom na svijetu - pa sam tu svoju želju kompenzovao na najljepši način. Sada imam mnoge prijatelje glumce i mnogo ih volim.
Danas slavim 45-tu godišnjicu moje filmske karijere i sudeći po tome, spadam u red glumaca sa najdugovječnijom filmskom karijerom u Srbiji :) Ovaj dan je za mene poseban, jer me podsjeća na moju mamu i baku, na moje izuzetne prijatelje Anu Mariju Car i Žiku Mitrovića, na mog sjajnog Petra Prličkog, moju divnu prijateljicu Ružicu Sokić, na Miju Aleksića i brojne divne ljude sa kojima sam učestvovao u stvaranju jednog filma za sva vremena. Zato sam imao potrebu da ovo sjećanje zabilježim i podijelim sa vama - napisao je Jokanović.