Zašto su državne vlasti uvijek podređene bankama i šta učiniti po tom pitanju?

Demokratski izabrane vlasti u Europi su pod-sektor finansijskih tržišta.

Ne čitajte tako brzo dalje, vratite se na gornju rečenicu, pročitajte je još jednom ili čak nekoliko puta. Nema žurbe. Ostatak teksta ionako će se okretati oko i baviti argumentacijom gore izrečenog (i tek pred kraj, možda, ponuditi neka potencijalna rješenja za takvo stanje).

Idemo dalje? Dobro.

Stvar je zapravo vrlo jednostavna iako nikada javno prezentirana. "Događaj" je kada se biraju novi zastupnici u parlamentu, novi predsjednik, a to je zapravo događaj od sekundarne važnosti. To je kao da cijela publika intenzivno prati drugu nogometnu ligu dok prvu u potpunosti ignorira. U kontekstu pak naše priče "događaj" koji bi se trebao pratiti daleko pomnije bili bi izbori za novu upravu neke od vodećih banaka jer one su, nakon nekoliko stoljeća evolucije, danas na vrhu upravljačkog lanca, a ne države sa svojim demokratski izabranim "vlastima".

To su priče vrlo drage brojnim teoretičarima kojekakvih zavjera što je krajnje kontraproduktivno jer ovo je priča za "mainstream" mase, ne za nekakve skupine na margini.

Možemo kao primjer uzeti bilo koju modernu državu i brzo dokazati da je ona bankarska, a ne demokratska. Evo, uzmimo trenutačno aktualnu Britaniju. Tko je jači - City (londonski bankarski sektor) ili Westminster (demokratsko izabrane vlasti)? Ako niste sigurni u odgovor, evo podataka koji će vam pomoći da do njega jako brzo dođete: prema procjenama 97% sveg britanskog novca u opticaju je u rukama banaka i kreditnih institucija, preostalih 3% odnosi se na novčanice i kovanice koje izdaje državna Vlada (odnosno ono što opipljivo kovano i papirno nalazimo u džepovima i torbicama građana).

Kamere su na Westminsteru, kao da je tako bitan, dok se u obližnjem City-u nalaze prave priče vrijedne pažnje javnosti.

Ali nije ovo samo natječaj u tome tko ima više novca - iako novac "pokreće svijet" - nemamo tu konkurente koji se takmiče, imamo dominantne i podložne, superiorne i inferiorne, pravi BDSM odnos na nacionalnim (i supra-nacionalnim) razinama. Naime, financijsko tržište (banke i kreditne institucije) je to koje daje, pardon, posuđuje, novac - i to ne stvarni, nego digitalno-fiktivni - ostatku ekonomije, ali i političkom poretku. Dakako, i cjelokupnom građanstvu.

Je li i vaša država bankarska ili demokratska moći ćete vrlo lako već danas provjeriti. Otiđite u centar svog grada s namjerom da tražite novac - možda za renovaciju stana, kupnju novog, ili možda kupnju vozila, pokretanje nove poslovne ideje ili što god zanimljivo već imate na umu. Ako ste novac dobili od banke, živite u bankarskoj državi. Ako ste novac dobili od državne institucije, živite u demokratskoj državi.

Jedan od krovnih problema naše civilizacije uopće je taj da smo, zbog tko zna kojih razloga, često spremni uzimati neke stvari "zdravo za gotovo". Primjerice u slučaju novca. Polazimo od pretpostavke da je normalno posuđivati novac i onda ga vraćati uz kamate. Zašto? Zašto nam jednostavno ne bi država u kojoj živimo posudila novac na neko vrijeme uz naše obećanje da ćemo isti vratiti natrag kroz određeni period vremena?

E da, reći će netko, tko garantira da ćemo mi taj novac ikada vratiti, kako da se država osigura od potencijalnih gubitaka? Pa može, na razne načine. Evo, neka nam uvede kamate ako prestanemo uredno plaćati ono što dugujemo, neka nam da opcije da nekakvim svojim radom doprinesemo ukupnoj naplati, neka nam na kraju krajeva i zaplijeni taj automobil koji očito nismo mogli si priuštiti itd. Postoje razni načini kako izaći na kraj s neurednim platišama.

Kod komercijalnih banaka je drugačije, one u startu svakoga tretiraju kao potencijalnog prijestupnika i kamate se odmah uračunavaju. Opet, neki će reći, banke to moraju učiniti upravo zbog činjenice što jesu komercijalne, na taj način zarađuju. Ma zarađivale bi banke velik novac i bez toga (naknade za vođenje računa, naknade za svaku transakciju itd.), ali "velik novac" nije isto što i "nezamislivo velik novac", a banke danas jesu i vole biti u ovoj drugoj apsolutno dominantnoj kategoriji.

Vratimo se još samo trenutak na Vas - postoji samo jedan jedini način da "zeznete" banku i u ovom procesu ne postanete njen rob, a to je da podignutim kreditom pokrenete ili ojačate poslovni poduhvat kojime ćete ostvariti više novca nego ste posudili zajedno s kamatama. Tko to uspije, svaka mu čast, ali velika većina u startu gubi čim im banka posudi novac jer ili će njime kupiti nešto što neće proizvoditi novi novac ili će im poslovni poduhvat neslavno propasti!

Pustimo sad pojedinca i njegove snove. Što je s državom, što je s demokratski izabranim vlastima? I oni moraju ići kod banaka po novac, a samim time banke - jer možda taj novac mogu, ali i ne moraju, posuditi (i mogu diktirati visinu kamate) - doslovno mogu upravljati demokratski izabranim vlastima kao na špagici. Ako im se neki dužnosnik ne sviđa, mogu odmah uputiti zahtjev da na njegovo ili njezino mjesto dođe drugi. Ne javnim proglasom, dakako, ali postoji sasvim dovoljne linije komunikacija.

U slučaju izbora demokratskih vlasti narod bar donekle može vidjeti kakva osoba se postavlja na poziciju. U slučaju banaka ne vidimo ništa - samo njihovu zgradu, logo i pomalo jezive reklame. Ne vidimo upravitelje, a ako i znamo tko su otprilike oni, ne znamo kakav je njihov stav prema ključnim pitanjima kao što su ekonomski razvoj, migracije, društveni problemi, automatizacija, obrazovni kurikulum... Ipak, financijska tržišta, koja su u dominantnoj poziciji prema demokratskim vlastima, mogu utjecati doslovno na svako od tih ključnih pitanja. Odnos između dva entiteta na makro razini je sličan onome između Vas i kamatara ako ste mu kojim slučajem dužni - ukoliko kamataru ne vraćate novac doći će na ideju da vas ozlijedi. U istoj mjeri i financijska tržišta mogu ozlijediti državu, nanijeti joj bol, ako ne igra prema njihovim pravilima.

U takvim odnosima su banke i država u Europi, kakva je situacija preko Atlantika? Ista, ako ne i gora. Taj proces jačanja financijskog tržišta i slabljenja države u Europi je potrajao do prije nekoliko desetljeća kada su banke u konačnici uzele potpunu dominaciju. U slučaju SAD-a pak zadnji put kada su vlasti izdavale novac (tzv. "greenbacks") bilo je još u vrijeme Građanskog rata.

Koja je pak razlika između novca kojeg izdaje država i onog kojeg izdaje banka? Državni novac, kao primjerice spomenuti američki "greenbacks", nije dug - to je valuta koju je država, doslovno, isprintala i dala je dobavljačima za robu i usluge. Taj novac onda ulazi u ekonomiju i stimulira trgovinu.

Novac koji pak banke "proizvode" je fiktivan, ili kako god ga želite slično zvati. Ukratko - dođete u banku, ili Vi ili država, sasvim nebitno, i zatražite određenu svotu novca. Banka, ako pristaje na to da postanete njen novi dužnosnik, samo ukuca cifru u računalo i "puf!" - novac je "stvoren", brojke su vidljive na Vašem računu. Iz čega je stvoren? Ničega. Zraka. Vakuuma.

Ali što je s onim trezorima? Pa zar banka nema taj novac negdje? Ne, nema ga. Banke moraju imati tek malu rezervu, ali u prosjeku oko 90% novca kojeg daju putem kredita jednostavno ne postoji, stvara se iz ničega.

Može li to dovesti do nekakvih problema? O da, samo mašta je granica. Financijski slom kojeg smo svi osjetili 2008. je direktna posljedica tako postavljenih "pravila". Što mislite, zašto su vlasti tada novcem poreznih obveznika munjevito krenule u spašavanje banaka, a ne naroda? Odgovor se također nalazi u prvoj rečenici ovog teksta - pročitajte je još jednom.

No, dobro, što je tu je. Tako svijet funkcionira i što mi tu možemo? Banke stvaraju novac, zarađuju na tome dodatni novac "porobljavajući" i narode i države, ali ok, svijet ipak nekako funkcionira, nije idealno, ali "gura", možda najbolje da jednostavno ne mislimo na takve stvari i bavimo se svakodnevicom. To zvuči možda i razumno, ali postoji problem - opisani proces S/M korelacije između financijskih tržišta i država zapravo je puno opasniji nego smo to ovdje prikazali.

Naime, nije da imamo par pohlepnih banaka koje svojim praksama postaju sve moćnije i moćnije. Ima toga tu još. Imamo i cijeli spektar nečeg što se nazivaju "banke iz sjene", odnosno riječ je financijskim strukturama koje izbjegavaju čak i to malo regulacija kojima se "mainstream" banke moraju podrediti. Imamo preprodavanje dugova, imamo nezamislivu magnitudu spekulacija - ukratko: imamo zečju rupu iz Alise u zemlji čudesa, ali nitko ne zna koliko duboko ista ide.

Postoji li rješenje? Za svaki problem uvijek postoji rješenje, ali pitanje je koje je pravo. Neki recimo već godinama entuzijastično najavljuju kako će kriptovalute jednom za svagda slomiti dominaciju banaka, ali to je isto popriličan upitnik. Neki sada, naročito nakon velikog pada vrijednosti Bitcoina (o drugim kriptovalutama da ni ne pričamo - s razlogom mnoge sada već nose pogrdni naziv "shitcoin") malo trezvenije govore pa ističu da možda same kriptovalute i neće biti takva revolucija, ali će definitivno biti blockchain tehnologija koja bi fundamentalno promijenila način na koji se odvijaju globalne transakcije - hoće li? Neka se proba, ali ni tu ne treba gajiti neki ogroman optimizam.

U konačnici dolazimo i do ideje "demokratizacije novca", a fragmente te ideje možemo pronaći, primjerice, u "Green New Deal" prijedlogu kojeg zagovara američka Zelena stranka. Dakako, tu ima dosta toga vezano uz ekologiju i klimatske promjene, no njihov prijedlog je zanimljiv jer se spominju i neke radikalne promjene u financijskom smislu - jedna od njih je "demokratizacija monetarne politike kako bi se stvorila javna kontrola novca i kredita". Druga je - "podupiranje stvaranja federalnih, državnih i općinskih javnih banaka koje bi funkcionirale kao ne-profitne organizacije".

Ovo, na papiru barem, zvuči dobro (da, postoje i danas tzv. kreditne zadruge koje djeluju uvelike kao ne-profitne organizacije, ali one su male i odnose se samo na manji broj ljudi, odnosno članova). Ali koliko nam vrijede papirnate ideje bez konkretnih planova kako to provesti u praksi? Još jednom, vratimo se na prvu rečenicu - demokratski izabrane vlasti su pod-sektor financijskih tržišta. Drugim riječima, izabrana vlast nikada (osim možda u izbornoj kampanji) neće ići naprijed s potezom koji bi s trona srušio njihove nadređene.

I u konačnici to je to. Ne baš sretna situacija. Kako će se dalje razvijati? Nitko ne zna, pa ni ovi na vrhu hranidbenog lanca moći - znaju malo više, ali ne i dovoljno da bi mogli reći hoće li idućih 5 ili 10 godina biti stabilno ili nas čekaju nove globalne krize. Možda bi malo pomoglo da većina, odnosno narodi, shvate kako izgleda hijerarhija vlasti, odnosno da su demokratske Vlade tek na drugoj stepenici moći, ali pitanje je - takva spoznaja može dovesti do nasilja, revolucije, ali bez ikakve garancije što slijedi nakon toga. Promjena na bolje, pojava ne-profitnih banaka, ili možda fašistička diktatura koja će poslužiti kao fizička linija obrane trenutačno vladajućih financijskih tržišta? Negdje uzduž tog poteza kreću debate, ali dok se one vode jedna konstanta djeluje neumoljivo: financijska tržišta iz dana u dan sve su moćnija, a sve ostalo (države, demokratske vlasti, stanovnici) postaje sve slabije.

(Advence.hr)