Za iftar zijafeti, a za sehur šta ostane

Vrijeme sve mijenja, pa i običaje. Jedan od običaja koji se zadržao do danas je veliko spremanje kuće prije ramazana. Ali, i taj je običaj sasvim drugačiji nego nekada.

To više nije krečenje, ribanje, češljanje vune u dušecima i jastucima, pranje ručnog rada, kumanje sinija i kalaisanje bakra. Posebna je pažnja nekad posvećivana kalaisanju tepsije u kojoj se pripremao kadaif. Kako se danas kadaif prodaje u svakoj samoposluzi, zvuči nevjerovatno da se nekad  u bosanskim kućama pripremao i do mjesec dana prije početka ramazana.

Bašeskijin zapis

Vjerovatno najstariji pisani trag nekog običaja vezanog za ramazan u Bosni i Hercegovini jeste zapis Mula Mustafe Ševki Bašeskije, zabilježen u Ljetopisu, koji je vodio od 1746. do 1804. U njemu se kaže: "Još od davnina je uobičajeno da se početak ramazanskog posta oglasi iza ikindije uoči ramazana. Međutim, ovaj put, s obzirom da se nije vidio mladak mjesec, određeno je da se zaposti u utorak. Naknadno stiže vijest da je viđen mladak, pa su zato pucali topovi u šest sahata noću i tako post poče u ponedjeljak."

Bamija se, također, kupovala mnogo ranije i ostavljala da se dodatno osuši. A svježa se voda, gdje nije bilo vodovoda, donosila maksuz iz avlija za koje se znalo da imaju dobre bunare.

Još se jedan običaj održao do danas - iftari su nezamislivi bez somuna. Iako ćete u svakom gradu čuti kako se baš tu prave najbolji sumuni, najčuveniji su oni žepčanskog pekara Ibrahima Spahića.

Spahić je pravio tzv. 'patke ramazanlije', po koje bi se dolazilo i iz drugih gradova. Elipsaste, na krajevima blago uvrnute, bile su obavezno posute ćurekotom.

Sofra nekad

"Na sofru dođe najprije čorba, za ovim ćevab, za ćevabom nešto slatko, pa onda opet slano, pa slatko - uvijek mora slijediti za slanim, sahan slatki i obratno", zapisao je Fejzi-beg Kulinović u svom Zborniku za život i običaje Južnih Slovena. Ono što nije zapisao jeste da su se slatko i slano za bosanskih iftara izmjenjivali i do 15 puta. Uz spisak jela, koja je danas teško naći na menijima aščinica, započinjali su i završavali iftari, koje je nekada davno oglašavao top. Danas je pucnjava sporadična, a izbor hrane dovoljan za nekadašnje predjelo.

Pored somuna, uz ramazan su se pravili ćureci - peciva izdužena i podijeljena na dvije polovice, obrubljena vjenčićima i ukrašena tzv. šapicama, pa posipana ćurekotom. Po pekarama su prodavana i slatka peciva, tzv. ekmek kadaif, masno tijesto koje se pripremalo kao pogača i zalijevalo jakom agdom pred iftar.

Top je pucao tri puta

Činjenica je da su topovi za ramazan u Sarajevu, ali i u drugim gradskim sredinama, sve do kraja Drugog svjetskog rata pucali čak tri puta: prvi put da označe početak sehura ili ručka, drugi put da upozore kako se (kako piše Antun Hangi u svojoj knjizi Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini) "ostavlja jelo, piće i pušenje i sve ide na počinak", a treći put na kraju posta, odnosno početku iftara. Top je iz ramazana u BiH nestao nakon 1945, kao i čuvena iftarska škembe-čorba, koja se pravila u Ferhadiji i po koju bi dolazili iz svih dijelova grada. Čorba se krišom počela ponovo praviti šezdesetih na Vratniku, pa ako su vlasti koje su je zabranile i znale, pravile su se da ne znaju.

Iftari u Sarajevu započinjali su ledenim šerbetom (šerbe se pravi od dulbešecer ruže i služi sa ledom), a nastavlja slatkim od trešanja ili naranče, travničkim sirom i bademli kolačem po izboru domaćice. Glavno jelo započinje čorbom i topom, nastavlja se bamijom i finim ćevapom sa slatkim od dunja, zeljanicom, ekmek kadaifom sa kajmakom, šarenom dolmom, studenom jalandži-dolmom, toplom džanecijom, bijelim pilavom, rumenim hošaf-kompotom, a sve završava nargilom, čibucima i kahvom.

Pozivi na iftar

Postoji i nekoliko vrsta iftara. Obični iftar je onaj koji se sprema za ukućane, dok je zvanični iftar onaj na koji se pozivaju gosti. Pozivanje na iftar u Bosni ima čak i svoj protokol, odnosno, najbliža familija zove se u posljednjoj sedmici ramazana. U gradskim sredinama postojao je običaj da vlasnici zanatskih ili trgovačkih radnji u čaršiji naprave jedan iftar tokom ramazana upravo u radnji. Takav se iftar nije spremao u kući, već bi se naručivao u čaršiji. Iako se po sunnetu (praksi Božijeg poslanika s.a.v.s.) iftar sastoji od hurme i laganog obroka, u Bosni su obroci sve samo ne lagani.

Dok su iftari bili obroci u pravom smislu te riječi, na sehurima se jelo ono što je ostajalo od iftara.