Kako su se nekada uspavljivala djeca
Svi djecu vole, a što su manja više se mora paziti na njih, iako im se više i popušta. Svaka starija generacija uvijek ističe kako su u djetinjstvu imali stroži režim u kući i van nje, no činjenica je da se u prošlosti djecu daleko manje pazilo i mazilo, a odnos prema njima u daljoj prošlosti s današnjeg gledišta graniči s okrutnošću, posebno na selu. Čak ni djedovi i bake nisu, poput današnjih, služili tome da razmaze djecu, a o roditeljima da ne govorimo. Razlog tome nije bio nedostatak ljubavi, nego težak život s mnogo posla kada nije bilo vremena za igru s djecom, a kamoli za maženje.
Pripadam generaciji koja u djetinjstvu, između ostalog, nije smjela ni slušati što odrasli razgovaraju, nego je u slučaju dolaska takvih u kuću važilo roditeljsko pravilo: „..uzmi kruva s masti i tiraj napolje“, a da ne pričam kako bi prošlo dijete na koga se netko od odraslih požali, bio učitelj ili komšija. Dodam li tome da su se seoske bake (pa i moja) rado laćale šibe, čini se da se za dječji plač slabo marilo. Otud i lakonska izreka: „nek' samo plače, manje će pišat!“ Tako je bilo bez obzira je li netko imao cijeli čopor djece ili samo jedno, a izvorni Slavonci ih inače nisu imali mnogo.
Dok kao djedovi i bake popuštamo unučadi više od ostalih ukućana, a obiteljska i javna briga za malu djecu prelazi često društvene potrebe i mogućnosti, običaji od samo prije nekoliko desetljeća čine se frapantnima. I kad se danas pokreću kojekakve akcije u stilu „batina nije izašla iz raja“, a tzv.„moderna država“ si uzima za pravo i zakonskim putem miješati se u odgoj djece - valja malo po tome pitanju pogledati u izvorno zabilježenu istoriju Slavonije, tačnije Požeške kotline.
Pobliže o prilikama u Požegi i okolici izvještavali su putopisci Matijas Piller i Ljudevit Mitterpacher putujući 1782. požeškim krajem. (Godine 1995. objavljen je prvi put hrvatski prijevod putopisa M. Pillera i L. Mitterpachera „Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782. godine“ u izdanju požeškog ogranka Matice hrvatske).
Zabilježili su ovi putopisci običaj da majke djecu već od 4 mjeseca nose sa sobom u polje i objese ih u ponjavi o drvo. Kad god dijete zaplače majka pritrči, izlije iz tikvice malo razblažene rakije djetetu u usta i tako mu utiša plač… (ako nekoga zanima zašto Slavonci od pamtivijeka vole rakiju, eto mu suvislog tumačenja). Skuhano sjeme maka također se davalo djeci kao sredstvo za uspavljivanje, a taj običaj se dugo zadržao u ovim krajevima, pa ga ima i danas.
(Izvor: www.034portal.hr)