Naser Orić: Genocid će pratiti i praunuke srspke vojske i policije, ali biti i mrlja pojedinim komandantima Armije RBiH

Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, nekoliko dana prije hapšenja u Švicarskoj, razgovarao je s novinarkom Avaza Almasom Hadžić. Tada je, s distance, govorio o događajima iz jula 1995. godine.

Donosimo vam i drugi dio ovog intervjua.

Već u junu postalo je jasno da Ratko Mladić kreće na Srebrenicu. Jeste li imali informacije šta u tom pravcu poduzimaju Generalštab i 2. korpus?

- Oficiri UNPROFOR-a obavještavali su nas šta se događa na srpskoj strani. Ja sam imao skoro svakodnevnu komunikaciju s komandantima u Srebrenici. Ramiz Bečirović, načelnik Štaba divizije, tada je bio teško povrijeđen, ali smo komunicirali, davao sam neke instrukcije, razgovarali smo o našim ranijim planovima vezanim za situaciju koja se naslućivala. Nisam mogao mirovati i jedan dan ponovo sam otišao u Komandu 2. korpusa tražeći da mi, u vezi s informacijama koje sam dobivao, daju raspored kako bih se vojno angažovao ili barem neke instrukcije šta da radim.

Tada mi je komandant Sead Delić pokazao prstom na sprat iznad njegovog ureda i rekao da idem u sobu za prisluškivanje i da tu sjedim i slušam razgovore. Ostao sam zapanjen. Nikada neću shvatiti to njegovo ignorisanje. I sada se pitam je li to bila njegova lična netrpeljivost prema meni ili možda plan viših vojnih i civilnih struktura. 

Ipak ste se s borcima 24. divizije našli u Nezuku nekoliko dana prije pada Srebrenice. Ko Vas je tamo rasporedio?

- Sam sebe sam rasporedio. Otišao sam u Komandu 24. divizije, gdje je komandant Sale Malkić smatrao da ja trebam biti s njima, jer je bilo jasno da Ratko Mladić kreće na Srebrenicu. Nažalost, ova divizija bila je loše opremljena, nisu imali materijalno-tehničkih sredstava i svi njihovi napori da tih dana vojnički učine neki korak više su bili limitirani činjenicom da nemaju čime. Sjećam se da smo tada, u panici, privatnim kanalima ostvarili vezu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem i tražili da on poduzme nešto da bi ova divizija dobila prijeko potrebno naoružanje.

Ne sjećam se datuma, ali znam da je u Nezuku formirano istureno komandno mjesto. Nažalost, nikoga od visokih komandanata niti iz Tuzle niti iz Sarajeva tada nije bilo s nama. Moj jedini zahtjev bio je da se vojnički krene prema srpskim položajima i da ja učestvujem u tome.

Jeste li imali informaciju šta se događa s druge strane linije u noći u kojoj je počeo proboj Srebreničana na našu teritoriju?

- Sve je to bilo samo koji kilometar dalje od nas. Čuli smo pucnje na toj strani. Saznalo se da ima dosta ranjenih, iscrpljenih ljudi, ali niko nije mogao pretpostaviti stvarnu situaciju. Znam da je negdje kasno navečer grmjelo i pala je strašna kiša. Naši borci već su bili duboko prema srpskim linijama. Bila je to noć gdje su smrt i život imali istu vrijednost. Osjećalo se da ljudi kreću prema nama i vladao je užasan strah da pri susretu ne ubijemo kojeg našeg čovjeka.

Sve do dolaska u Hag vjerovao sam da smo mi tu noć zauzeli nekoliko srpskih rovova i oslobodili prolaz koloni. Mnogo godina kasnije, u pritvoru u Haškom tribunalu, zločinac Vino Pandurević ispričao mi je da je on, s obzirom da je njegova brigada držala te linije, u strahu da, kako mi je kazao, "oni tvoji vukovi"ne krenu na Zvornik, naredio pomjeranje linija i, navodno, oslobodio prolaz. Je li ili nije, ne znam ni danas, ali su ljudi ujutro počeli izlaziti prema nama. Kasnije je Šemso s Pandurevićem dogovorio primirje, što je pomoglo da nekoliko hiljada ljudi izađe živo na našu teritoriju.

Prema Vašoj procjeni, koliko je ljudi izašlo za vrijeme primirja?

- Koliko god da ih je izašlo, moglo ih je izaći još, sigurno, dvije ili tri hiljade da smo imali adekvatnu vojničku podršku 2. korpusa. To i danas, nakon 20 godina, govorim s velikom gorčinom i bijesom. Danima nijednog oficira viših komandi nije bilo ni u Nezuku niti s nama u Baljkovici. Zna se da su prvog dana kada je izvršen proboj došli iz Korpusa, poskidali činove da se ne zna ko su, a ljudi su ih, kada su saznali da su to oni, u onom bijesu htjeli poubijati. Kada je istekao rok primirju i zatvoren koridor na Baljkovici, na srpskoj teritoriji ostali su mnogi naši ranjeni borci, koji su pristizali u grupama.

Da je imao ko tim ljudima pomoći da izađu, danas bi bili živi. Mnogi su se, kada su čuli da je zatvoren koridor, vraćali nazad, a onda ih je srpska policija i vojska mjesecima hvatala i ubijala.

Zar u želji da da pomogne izvlačenju zaostalih iz kolone, a bez podrške vojnih jedinica, nije glavom platio komandant Bećir Mekanić?

Jeste! I to je još jedna tragična priča Srebrenice. Dok su u danima prije proboja naše jedinice napadale pravac prema Baljkovici, rahmetli Bećir sa svojim borcima napadao je iz pravca Kladnja. Kada je proboj izvršen, stalno su stizale informacije da je u zoni Cerske i Kamenice ostao veliki broj naših ljudi, da lutaju šumom gladni i izranjavani, a on to nije mogao podnijeti. S nekoliko svojih boraca, bez ikakve podrške, krenuo je kroz srpske linije i poginuo negdje oko Vlasenice. 

S ove vremenske distance, smatrate li da bi posljedice genocida u Srebrenici bile znatno manje da je sa strane pod komandom Armije RBiH bilo više volje da se pomogne Srebrenici?

- Da budemo načisto: srpska vojska i policija pobile su Srebreničane. Biografije njihove vojne i civilne komande, kao i hiljada njihovih boraca i policajaca, zauvijek će biti obilježene genocidom i zbog toga će sramotu nositi i njihovi praunuci. Ali zbog toga što nisu poduzeli da taj zločin bude manji, mrlja će ostati i na obrazu pojedinih komandanata 2. korpusa i Generalštaba Armije RBiH. 

Nažalost, umjesto da oni koji nisu odgovorili svojoj vojničkoj obavezi da pomognu Srebrenici budu kažnjeni, njih odlikuju "zlatnim ljiljanima", i to - kakvog li apsurda - "za uspješno izvlačenje iz privremeno zauzete teritorije Bošnjaka  iz Podrinja".