Naser Orić: Ni sada ne znam kako sam živ, svaki moj korak dojavljivan je četnicima

Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, nekoliko dana prije hapšenja u Švicarskoj, razgovarao je s novinarkom Avaza Almasom Hadžić. Tada je, s distance, govorio o događajima iz jula 1995. godine.

Na pitanje šta trenutno radi, odgovorio je da se sprema na put u Švicarsku, gdje njegovi preživjeli saborci i mnogi drugi Bošnjaci ovih dana obilježavaju 20 godina od genocida u Srebrenici.

Strepeći od onoga što se kasnije i dogodilo, pitali smo:

- Nećeš valjda! Jesi li siguran da su ovi odustali od tvog hapšenja?

U svom stilu, odmahujući rukom, odgovarao je da nema razloga za strah, jer su sve potjernice protiv njega povučene. Smatrao je svojom ljudskom dužnošću da odgovori na poziv nekadašnjih srebreničkih heroja, naivno vjerujući da i on, nakon što su ga svi međunarodni i domaći sudovi oslobodili lažnih optužbi za ratni zločin, već jednom, mora postati čovjek. Nažalost, pogriješio je.

U potresnoj ispovijesti Orić se osvrnuo i na progone kojima su on, ali i porodica, stalno bili izloženi u godinama nakon agresije.

- I sada ne znam kako sam živ i zašto su me poštedjeli kada sam došao na prostor Federacije BiH. Stalno su mi kojekavki žbirovi bili za vratom i pravili situacije da bi me što više iskomprovitali. Jesam tri godine džaba ležao u Hagu, ali sam se uvjerio u ono u šta sam sumnjao, ali nisam imao dokaze. Vidio sam naredbe najviših obavještajnih organa kako me treba kompromitovati, o meni širiti laži u narodu da sam lopov, kriminalac, razvratnik, pa i to da sam ja kriv što je pala Srebrenica.

Radile su to obavještajne smucare koje su škole izučile u bivšem sistemu, ali i oni koje su obučili u ovom današnjem sistemu, počevši od najviših vojnih i civilnih komandi u Sarajevu do njihovih sluga u Tuzli. Radili su to da bi oprali sebe pred majkama Srebrenice. Znam da su bili presretni kad sam uhapšen, ali nisu računali na to da ću ja u Hagu vidjeti dokumente i saznati ko mi je sve radio o glavi. Žalosno ih je danas vidjeti kako skrivaju pogled kad me sretnu i bježe od mene na drugu stranu ulice - kazao je Orić za Avaz.

Vi ste u aprilu 1995., tri mjeseca prije nego je Srebrenicu zauzeo Ratko Mladić, naredbom Generalštaba Armije RBiH, s još desetak najboljih srebreničkih komandanata, morali napustiti Srebrenicu i doći na prostor pod kontrolom Armije RBiH. Razumni razlozi za ovaj potez Generalštaba javnosti ni 20 godina poslije nisu ponuđeni. Zašto?

- Naravno da samo Bog zna šta bi se desilo, ali neću nikada prežaliti što tih dana nisam bio u Srebrenici. Ne tvrdim da bi bila sačuvana da sam u julu 1995. bio tamo, ali moja komanda je imala ranije razrađen plan u slučaju napada kakav se desio u julu. Da sam bio u Srebrenici, sigurno bih učinio sve da se pokuša spasiti narod, ako već nije mogla teritorija.

Nekoliko puta sam se pokušavao vratiti, ali nisam uspio zato što je svaki moj korak u Tuzli dojavljivan četnicima. Kako, ja samo mogu pretpostavljati. Sve to vrijeme činio sam sve da politici i Komandi ukažem na to koliko je situacija u Srebrenici ozbiljna, stalno moleći da se, prvenstveno, vojnički organizujemo i pomognemo da se ne bi dogolilo ono što se kasije dogodilo, a to je genocid.

Koliko je poznato, Vi ste vrlo brzo po dolasku u Tuzlu smijenjeni s pozicije komandanta 28. dizivije i postali ste pripadnik Armije bez vojničke funkcije i rasporeda. Znate li zašto?

- Ostavimo po strani sve prljave igre koje su oko mene odmah nakon dolaska iz Srebrenice počele igrati tadašnje vojne, policijske i civilne obavještajne strukture u Tuzli i Sarajevu i o čijoj ću ja poganštiti saznati mnogo više tek kada sam došao u pritvorsku jedinicu u Hagu. Malo je ko tada znao da su me 29. maja 1995. pozvali u Komandu 2. korpusa i saopćili mi da sam razriješen dužnosti komandanta 28. divizije. To mi je bila direktna poruka da se ne petljam oko Srebrenice, a Srebrenica samo što nije pala u Mladićeve ruke. 

Nisam mogao podnijeti da mirno sjedim i šutke gledam šta se događa. Od komandanta Korpusa tražio da me bilo gdje raspodijeli, ali me on apsolutno ignorisao. Za njega sam, jednostavno, bio nepostojeći čovjek. Prava je sreća što je tada u Živinicama bila smještena Komanda 24. divizije, da je njen komandant bio Salih Sale Malkić, da su tu bili komandanti poput Senada Kljajića, Šemse Muminovića i mnogi drugi koji su imali izražen i ljudski i profesionalni odnos prema Podrinju.
 

U nastavku ćemo vam donijeti i drugi dio intervjua...