"Uvijek sam znala da ću se morati udati za nekoga koja jedva znam i koga ne volim"

"Uvijek sam znala da ću se morati udati za nekoga koja jedva znam i koga ne volim. U mojoj porodici, biti žena znači uvijek biti nečije vlasništvo – prvo pripadaš roditeljima, pa pripadaš svom mužu. Bila sam predmet i od mene se očekivalo da čekam svog muškarca i rađam mu djecu.

Ovo iskustvo zajedničko je za tri i pol hiljade ljudi koji su policiji prijavili prisilu na brak tokom posljednje tri godine, a još hiljade njih pati u tišini, nemoćni da urade bilo šta i promijene svoj život.

Postoji razlika između prisilnog i ugovorenog braka. Ugovoreni brak ugovaraju članovi porodica dvije osobe starije od 18 godina i koji mogu birati da li žele biti dio tog ugovora ili ne. Ako se jedan od zamišljenih bračnih partnera ne slaže sa dogovorom za brak ili ako nije u stanju dati svoju dozvolu za takav brak, ugovoreni brak postaje prisilni brak.

U Velikoj Britaniji prisilan brak ilegalan je od 2014 godine, uključujući i slučajeve kada neko iz Velike britanije odvede partnera u neku drugu zemlju da se vjenčaju ili kada dovede nekoga u Veliku Britaniju s ciljem sklapanja takvog braka. Međutim, vjeruje se da samo jedan od pretpostavljenih 30 prisilnih brakova dođe pred sud i jasno je da su mnogi takvi slučajevi još uvijek ispod radara.  

Odrastajući u indijskoj porodici, uvijek sam imala mnogo manje slobode nego moja dva brata. Njima je bilo dozvoljeno ići na sastanke s djevojkama i pohađati univerzitet dok su mene učili kako da čistim kući i kako da kuham. Počela sam učiti jezik i pismo ali sam morala odustati na pola puta jer su mi roditelji rekli da se ne trudim uzalud – ionako neću ići na univerzitet. Rekli su mi da je bolje da učim kako da budem dobra supruga.

Rođena sam u Engleskoj. Moji roditelji su se preselili u Ujedinjeno Kraljevstvo iz Indije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Njihov brak je ugovoren i vjenčali su se nakon samo sedam dana poznanstva i oduvijek su živjeli odvojene živote – ne sjećam se da sam ih ikada vidjela da se grle, ljube, ili drže za ruke.

Moje djetinjstvo bilo je veoma teško. Bila sam seksualno zlostavljana od strane porodičnog prijatelja, maltretirana u školi jer sam bila jedino dijete azijskog porijekla u mom razredu, a potom me je i tukao stariji čovjek, musliman iz Pakistana. Svi su me smatrali oštećenom zbog toga i to je bio razlog zašto sam u dobi od 19 godina bila poslana u Indiju. Tamo su iz mene trebali biti „istjerani đavoli“ i trebala sam biti pročišćena. Potom je ponovo uslijedio proces traženja pogodnog muža za mene. Uporno sam tvrdila da nisam spremna i odbijala sam sve prijedloge, pa su me nakon dva mjeseca poslali nazad u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Jedne noći, nekoliko dana nakon mog povratka, pobjegla sam i utočište našla u skloništu za beskućnike. Predozirala sam se tabletama i prerezala sam zapešća, i bila sam očajna kada sam se poslije probudila u bolničkom krevetu.

Dvije sedmice nakon što sam otpuštena iz bolnice, moji roditelji su ponovo počeli tražiti muža za mene. Moje ime se povlačilo po lokalnom hramu i prijavljivali su me na razne indijske stranice za upoznavanje.

Susreli smo se oko deset muškaraca prije nego što smo našli onog koji će postati moj muž nekoliko mjeseci kasnije. Prvih nekoliko nisu odgovarali – bili su ili prestari, ili previše izravni, ili su pripadali pogrešnoj kasti.

Sa svima njima susretala sam se u kući mojih roditelja. Boravila sam u drugoj sobi dok bimoji roditelji razgovarali s tim muškarcima. Potom bi me pozvali u tu sobu na nekoliko minuta kada bi druga porodica bila spremna da me upozna.

Jednog dana, porodica jednog čovjeka u srenjim dvadesetim godinama kotaktirala nas je putem jednog posjetitelja hrama. S njim sam se srela na samo nekoliko minuta. Naše porodice dogovorile su se da se trebamo vjenčati. Mislila sam da je veoma tih i povučen i pogrešno sam pretpostavila da će zbog toga biti brižan i ljubazan.

U mjesecima koji su prethodili našem braku redovno mi je pisao pisma – nije živio u istom gradu kao ja – i pisao mi je kako će me tretirati kao princezu od onoga trenutka kada stupimo u brak.

ŽENA JE TRAŽILA OD MUŽA DA IZBACI MAJKU SA NJIHOVE SVADBE: Zbog onoga što je uradio, cijeli svijet je ostao bez teksta

Kad sam ta pisma pokazala svojim roditeljima, njima je to isprva bilo beoma čudno, posebno vidjeti pisma u kojima mi budući muž piše da me voli. Međutim, poslije nekoliko sedmica i još nekoliko pisama rekli su mi kako su sretni jer idem u dobar dom.

Bojala sam se upražnjavati seks nakon zlostavljanja koje sam pretrpjela. Moj budući muž rekao mi je da to ne moramo raditi prve bračne noći i da možemo pričekati dok se bolje ne upoznamo.

Ipak, na dan našeg vjenčanja ja sam bila prestrašena – na fotografijama od tog dana može se vidjeti kako sam bila očajna i nesretna. Vjenčali smo se u matičnom uredu a potom smo imali tradicionalno indijsko slavlje u hramu.

Planirali smo da se ja preselim u njegov porodični dom. Bilo mi je dvadeset godina i sama pomisao da moram živjeti sa strancima ispunjavala me strahom.

Zlostavljanje je počelo iste noći nakon vjenčanja. Moj muž me pritisnuo uz krevet dok sam se spremala za spavanje. Postao je nasilan i nakon što je obavio sve pozvao je svoju majku da joj kaže da je „završio s tim“. Sjedila sam na krevetu u agoniji, misleći kako to nije pravi način da se provede prva bračna noć.

Njegovo postupanje bilo je toliko drugačije od svih obećanja koja mi je pisao u pismima samo nekoliko sedmica prije.

Kad sam se preselila u njegov rodni grad, situacija se pogoršala. Njegova majka se razbjesnila jer nije bila zadovoljna mojim mirazom – željela je više. Tražila je hiljade funti, novo auto i skupi televizor od moje porodice. Oni to sebi nisu mogli priuštiti, stoga me ona počela kažnjavati. 

Budila bi me u pet sati ujutro da počnem čistiti kuću. Svaki dan morala sam čistiti cijelu kuću i nije mi dozvoljavala da idem u krevet prije tri sata ujutro. Odsjekla je moju kosu i pratila je šta jedem. Nisam imala nimalo privatnosti.

Na kraju sam kolabirala i završila u bolnici. Doktori su pozvali moje roditelje i oni su došli da me vode kući. Tad sam započela postupak za rastavu braka.

Nisam krivila svog muža za sve što se dogodilo. Jedino u šta sam bila sigurna jeste to da želim svoju slobodu.

Nakon razvoda, konačno sam bila slobodna žena. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam ponovo graditi svoj život. išla sam na hipnoterapiju i postala stručnjak u Reiki liječenju – japanskoj metodi opuštanja i umanjivanja stresa.

Upoznala sam još jednog čovjeka i zajedno imamo kćer. Nažalost, rastavljeni smo.

U srednjim sam tridesetim godinama, sretno slobodna, i obećala sam samoj sebi da moju kćerku niko nikada neće tretirati kao predmet. Ona će znati da je ljusko biće sa svojim vlastitim umom.

Pokušavam da ne zamjeram mojoj porodici. Poput mnogih drugih, i oni su proizvod vlastite kulture i tradicije. Njihovi roditelji radili su isto njima i oni nisu imali dovoljno snage da kažu kako žele da se vjenčaju iz ljubavi.

Za mene – svrha života je pronaći ljubav i živjeti, a ne samo preživljavati i patiti."