Život radnog čovjeka u SFRJ
Nekada smo imali radničke sindikate u pravom smislu te riječi, a samoupravljanje je radnicima garantovalo pravo upravljanja fabrikama odnosno da svako uživa u “plodovima svoga rada”.
Samoupravno društvo je temeljeno na radu za dobrobit čovjeka, da čovjek bude slobodan, bez ikakve eksploatacije, da stvara i upravlja onim što je stvorio. Istorija kaže da radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.
Među običnim svijetom se nije pitalo ko je kakve nacionalnosti, nije bio bitan niti njegov/njen materijalni status, ljudi su se cijenili po nekim karakternim osobinama, odnosu prema drugima i djelima.
Nisu bile rijetke životne priče ljudi koji su prešli put od KV radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora jedne radne organizacije.
Pod okriljem tadašnjih sindikata unutar radnih organizacija organizovano je puno konkretnih stvari koje su omogućavale da se podigne kvalitet života svakog radnika.
Kasa uzajamne pomoći je bila oblik dobrovoljnog udruživanja na načelima uzajamnosti i solidarnosti kako bi se pomoglo članovima radne organizacije sa kratkoročnim pozajmicama. Tako su oni sa najmanjim primanjima riješavali neke bitne životne probleme vezano za izgradnju kuće, kupovinu nameštaja, školovanje djece.
Zaposleni su dobijali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama. U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. Jelo se ili u restoranu društvene ishrane, odnosno menzi ili u nekom od brojnih ekspres restorana u gradu, za bonove, nekoj vrsti novca za internu upotrebu. Obrok se najčešće sastojao od supe u plastičnim činijama, pa „priloga“ koji su činili restovani, pekarski krompir ili kromir-pire; zatim meso: pileće pečenje, kuhana junetina, juneći jezik, juneće srce; pa salata: kupus, uvijek vodenkast, cvekla, paprika izvađena iz limenke; hljeb isječen na kriške i na kraju kolači. Skromnije, ali jeftinije i brže, glad se mogla utoliti na kioscima s hrenovkama.
Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 časova uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtjevala da se radi i za dane vikenda.
A kada dođe vrijeme godišnjih odmora tu su uvijek bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata. Plaćalo se na rate u toku godine pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno nazvanih – radničkih odmarališta. Puno njih je napravljeno na Jadranskom moru ulaganjem sredstava radne organizacije, a bilo je tu i banja i planinskih odmarališta. Radnici su u svrhu finansiranja svog godišnjeg odmora obavezno dobijali i tzv. regres.
Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.
Za potrebe rada na terenu, bez obzira na stručnu spremu, svaki radnik je imao pravo i obavezu zadužiti svoju HTZ opremu (mantil, bunda, cipele, čizme, rukavice i sl.).
Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu. Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.
