SRBIN ZATRAŽIO RAZVOD ŠEST SATI NAKON VJENČANJA: "Krenuli smo da režemo tortu, a ONDA SAM OVO UGLEDAO"

Jovan S. iz Zrenjanina vjenčao se sa svojom djevojokom u 12 sati, ali samo šest sati nakon toga sve je krenulo po zlu.

Srpski mediji prenose njegovu ispovijest, koja nije ni malo laka.

"Jako sam željela da na vjenčanju dodam suprugovo prezime na svoje i suprug se sa tim složio"

"Kako život nalaže, bilo je vrijeme i za svadbu. Poznavali smo se možda godinu dana, za to vrijeme nismo živjeli zajedno, a bili smo OK. Ona je tako bila malo koketa, ali meni je to prijalo, flertovala je sa mnom i sa svima, ali imao sam utisak da će se sve promijeniti onog momenta kad se vjenčamo. Djelovala mi je kao da joj nedostaje taj porodični mir da osjeti", objašnjava Jovan.

Naravno, organizovali su i svadbu.

"Sazvali smo rodbinu svu, njene rođake, moje. Imali smo mali incident prije vjenčanja, ali sve je to brzo prošlo. Ona se nešto bunila oko toga što uopšte pravimo svadbu, potpuno sumanuto, već je sve bilo ugovoreno. I ona je na sve pristala od starta. Šta je htjela, ne znam. Da li me je voljela, ne znam. Beba je bila na putu, a svadba se zalaufala. U podne smo rekli da, imali smo i divno vjenčanje u crkvi. Uz Božju pomoć, vrokeme nas je poslužilo, stvarno je sve bilo kako Bog nalaže", priča Jovan svoju ljubavnu priču.

Međutim, ubrzo je shvatio da nije sve kako treba.

"Kako se narod opijao i veselio, tako je i ona nestala. Krenuo sam da je tražim zbog torte, nije je bilo. Pomislio sam da se fotografiše s nekim. Međutim, ništa. U WC-u – nije. Pitam kumu gde nestade, ona zbunjena, kaže nema predstavu, tu je negdje. Onda sam izašao ispred restorana. Nema je. Odem iza, tamo, otkud znam, možda puši krišom, jer joj branim zbog trudnoće. A tamo, u jednim jedinim kolima parkiranim sam vidio, onako do stakla, bijeli materijal kako se pomjera. Prišao sam, a ona, ona.. Ona se ljubila sa svojim drugarom. Ne znam ga dobro, rekla je da treba da ga zovnemo na svadbu", objašnjava Jovan i dodaje:

"Prvo nisam vjerovao svojim očima. Približavao sam se da provjerim da li dobro vidim. Vidim dobro, vjenčanica je to što se pomjera. On me je prvi primjetio. Skamenio se. I onda se ona okrenula. Gledala me, pa počela da plače. Ja sam samo stajao. Izašla je iz auta, pitao sam je šta to radi… a ona, ništa, ništa nije rekla, samo je ušla. Bilo je vrijeme za tortu, ušao sam, ali sam znao da treba da tražim razvod. Naša kćerkica danas ima 7 godina, moja žena joj puni glavu kako sam ja ovakav onakav. A prava istina je eto ta", završio je nesrećni mladoženja svoju ispovijest.

Dosta bure u javnosti podigla je i ova ispovijest iz Srbije:

"Svadba je. Pao mrak. Polovina društva čereči pečenje, a ostatak drnda telefone razmišljajući kada bi bilo društveno prihvatljivo da odu. Ja žongliram između oba i trudim se da ne gledam ka mladenačkom stolu. Njih dvoje kao pred streljačkim vodom. Nasmijani, a nikakvi.

On je dobio posao. Ona je trudna. Dugo su zajedno. Ajd rezerviši dok stomak ne pokvari slike u vjenčanici. Red je. Znamo se od djetinjstva, nas troje, sada razdvojeni praznjikavim mermenim podijumom i svim istinama koja nismo izgovorili.

Pijem mlako pivo i kao projektor na bijelom svadbenom stolnjaku vidim epilog ove stolice sa mašnicom, zgužvanih salveta i redova šopske salate. Garsonjeru u Jerkoviću, dva kredita, svađu oko prve škole, prvih kola, posljednje plate i prve rekreativne.

Nju u nekoj ućebanoj trenerci i njega podbulog ispred televizora kako šizi što mu je pukao tiket jer je to lakše nego da razmišlja da mu je pukao život.

Idemo ka tridesetoj i sa starim društvom se mahom viđam po svečanim salama. Pa ipak, cijele godine sam otišla samo na jedno vjenčanje na kojem mi je djelovalo kao da su među svim tim jednokratnim rođacima i šliht kolegama pozvali i ljubav.

Na svadbu sam pozvana ovako “Eeee, imam novosti. Trudna sam! Aha, hvala, hvala. Nego, kupuj haljinu, rezervisali smo prostor, šaljem link da vidiš slike”. Brate. Romansa.

"Jučer na bazenu bila sam svjedok jedne velike sramote današnje omladine"

Čujem svog oca kako mi jednog ručka u Topčideru izgovara "to je ono što ti niko ne kaže. Ti brakovi koji opstaju, to su brakovi iz interesa. Ovi iz ljubavi popucaju čim im se olade hormoni i usahne hemija. Interes ostaje. Stan na njeno ime ostaje. Dijete kome su pukle patike ostaje. To je život".

Nije. Odbijam to da prihvatim. Počela sam da mrzim svadbe ne zbog toga što ne vjerujem u ljubav - već zato što i dalje tvrdoglavo vjerujem u nju.

Statistika kaže da se svaki drugi brak u Srbiji završi razvodom. Ali meni to nije porazno. Daleko mi je jezivije ono što se ne završi. Ono što tavori godinama kao neiscijeđena bubuljica, Što se psuje u tri ujutru kad klinci zaspu. Što se ogovara sa prijateljicama na putu iz Maksija i tiho prezire tokom predugih tuširanja.

Listam u glavi sve brakove svih ljudi koje sam ikada upoznala. Ubijte me ako pet djeluju sretno kada se pogase objektivi.

Većina su na nivou poslovnih partnerstava. Dvije pravne strane koje su potpisale brigu o zajedničkom projektu “dvoje male djece” I koji će trpjeti penale nakon eventualnog raskida ugovora.

Rolne i rolne filma dječijih rođendana, kumovskih okupljanja i besprizorno dosadnih slava na kojima sam bila zaglavljena sa tim ljudima punih tanjira i  praznih pogleda. Gdje su snovi? Strast? Gdje je petlja?

Kada smo pristali da budemo tako prokleto nesretni?

A ima izuzetaka. Daleko od Fejsbuka i Instagrama, isfoliranih selfija i izrežiranih storija postoje ta mitska bića, iskreno sretni parovi. Ili, da utišamo utopiju – iskreno ispunjeni parovi koji se trude da budu sretni.

I iskreno im je teško. Iskreno nemaju para. Iskreno krpe kraj sa krajem, cijepaju kupone i džedže budni do tri ujutru planirajući ko će od njih dvoje da zalegne i ode na par mjeseci preko da nešto uštede.

Ne gajim iluzije da je iko potpuno sretan, ali previše viđam ljudi koji su potpuno nesretni. Koji su pristali da zarad rutine i čaršije ubjeđuju sebe da je čaša polu puna dok ližu svaku kapljicu koju uštekaju žedni života kao psi.

Vremena se mijenjaju i u ljubavi, baš kao što se i ljubav mijenja vremenom. Pa neka traje dok je ima, umjesto da je mrcvarimo na aparate dok nas ne bude.

'Za svoj osamnaesti rođendan nisam imao ni tortu'

“Brakovi iz interesa uspijevaju”, tvrdi, poslije svojih sedamdeset godina, moj otac. Ne. Brakovi iz interesa traju.

Je*eš takav brak. Je*eš takvo trajanje. Je*eš takav uspjeh."