"Otišla sam na srpsku svadbu i pretrnula od onoga što sam vidjela za mladenačkim stolom"

"Svadba je. Pao mrak. Polovina društva čereči pečenje, a ostatak drnda telefone razmišljajući kada bi bilo društveno prihvatljivo da odu. Ja žongliram između oba i trudim se da ne gledam ka mladenačkom stolu. Njih dvoje kao pred streljačkim vodom. Nasmijani, a nikakvi.

On je dobio posao. Ona je trudna. Dugo su zajedno. Ajd rezerviši dok stomak ne pokvari slike u vjenčanici. Red je. Znamo se od djetinjstva, nas troje, sada razdvojeni praznjikavim mermenim podijumom i svim istinama koja nismo izgovorili.

Pijem mlako pivo i kao projektor na bijelom svadbenom stolnjaku vidim epilog ove stolice sa mašnicom, zgužvanih salveta i redova šopske salate. Garsonjeru u Jerkoviću, dva kredita, svađu oko prve škole, prvih kola, posljednje plate i prve rekreativne.

Nju u nekoj ućebanoj trenerci i njega podbulog ispred televizora kako šizi što mu je pukao tiket jer je to lakše nego da razmišlja da mu je pukao život.

Idemo ka tridesetoj i sa starim društvom se mahom viđam po svečanim salama. Pa ipak, cijele godine sam otišla samo na jedno vjenčanje na kojem mi je djelovalo kao da su među svim tim jednokratnim rođacima i šliht kolegama pozvali i ljubav.

Na svadbu sam pozvana ovako “Eeee, imam novosti. Trudna sam! Aha, hvala, hvala. Nego, kupuj haljinu, rezervisali smo prostor, šaljem link da vidiš slike”. Brate. Romansa.

"Jučer na bazenu bila sam svjedok jedne velike sramote današnje omladine"

Čujem svog oca kako mi jednog ručka u Topčideru izgovara "to je ono što ti niko ne kaže. Ti brakovi koji opstaju, to su brakovi iz interesa. Ovi iz ljubavi popucaju čim im se olade hormoni i usahne hemija. Interes ostaje. Stan na njeno ime ostaje. Dijete kome su pukle patike ostaje. To je život".

Nije. Odbijam to da prihvatim. Počela sam da mrzim svadbe ne zbog toga što ne vjerujem u ljubav - već zato što i dalje tvrdoglavo vjerujem u nju.

Statistika kaže da se svaki drugi brak u Srbiji završi razvodom. Ali meni to nije porazno. Daleko mi je jezivije ono što se ne završi. Ono što tavori godinama kao neiscijeđena bubuljica, Što se psuje u tri ujutru kad klinci zaspu. Što se ogovara sa prijateljicama na putu iz Maksija i tiho prezire tokom predugih tuširanja.

Listam u glavi sve brakove svih ljudi koje sam ikada upoznala. Ubijte me ako pet djeluju sretno kada se pogase objektivi.

Većina su na nivou poslovnih partnerstava. Dvije pravne strane koje su potpisale brigu o zajedničkom projektu “dvoje male djece” I koji će trpjeti penale nakon eventualnog raskida ugovora.

Rolne i rolne filma dječijih rođendana, kumovskih okupljanja i besprizorno dosadnih slava na kojima sam bila zaglavljena sa tim ljudima punih tanjira i  praznih pogleda. Gdje su snovi? Strast? Gdje je petlja?

Kada smo pristali da budemo tako prokleto nesretni?

A ima izuzetaka. Daleko od Fejsbuka i Instagrama, isfoliranih selfija i izrežiranih storija postoje ta mitska bića, iskreno sretni parovi. Ili, da utišamo utopiju – iskreno ispunjeni parovi koji se trude da budu sretni.

I iskreno im je teško. Iskreno nemaju para. Iskreno krpe kraj sa krajem, cijepaju kupone i džedže budni do tri ujutru planirajući ko će od njih dvoje da zalegne i ode na par mjeseci preko da nešto uštede.

Ne gajim iluzije da je iko potpuno sretan, ali previše viđam ljudi koji su potpuno nesretni. Koji su pristali da zarad rutine i čaršije ubjeđuju sebe da je čaša polu puna dok ližu svaku kapljicu koju uštekaju žedni života kao psi.

Vremena se mijenjaju i u ljubavi, baš kao što se i ljubav mijenja vremenom. Pa neka traje dok je ima, umjesto da je mrcvarimo na aparate dok nas ne bude.

'Za svoj osamnaesti rođendan nisam imao ni tortu'

“Brakovi iz interesa uspijevaju”, tvrdi, poslije svojih sedamdeset godina, moj otac. Ne. Brakovi iz interesa traju.

Je*eš takav brak. Je*eš takvo trajanje. Je*eš takav uspjeh."