'Do svoje desete godine sjećam se veoma lijepog djetinjstva'

Do svoje desete godine sjećam se veoma lijepog djetinjstva, odrastali smo u glavnom gradu, gdje bi svakog ljeta dolazili brat i sestra od tetke i bili tu kod nas skoro cijelo ljeto.

Sjećam se mame koja nas je vodila svuda, spremala sve i svašta. Uoči 1. septembra sjećam se posljednje mamine i tatine svađe.

Svake mamine rečenice se sjećam skoro napamet.

'U grob će da me otjerate više! Zar tvoja sestra i ti mislite da ja ne zaslužujem odmor? Pa i ja radim tokom cijele godine, i uz to cijelo ljeto čuvam svoju i njenu djecu dok ona dva puta ide na ljetovanje? Zar sam zaslužila da mi tvoja majka prebacuje da mora da ćutim i poštujem nju i tvoju rodbinu jer trošim tvoje pare? Koje pare pogledaj me ovo je majica od prije 6 godina! Otjerat ćete me u grob! Žao mi je samo djece koja će da odrastu bez majke!'.

1. septembar vraćam se iz škole ispred naše zgrade policija, i vidim baku i ujaka ispred kako plaču. Mama je skočila sa zgrade. Ni njoj ni ocu ni cijeloj rodbini neću to da oprostim.