TAMAN SAM HTJELA DA GA OSTAVIM, KAD SAM SAZNALA DA SAM TRUDNA: Agonija ne prestaje, 1003 dana kasnije desilo se OVO!

Trudna sam....

Ponovo sam trudna, i ponovo neželjeno
Nije mi prvi put. Prije oko tri godine, bila sam vjerena, ali sam redovno skidala vjerenički prsten ako bih zapazila nekog novog, potencijalno boljeg frajera, piše anonimna majka na portalu "Scary Mommy".

Imala sam 24 godine i skupljala sam hrabrost da ostavim svog naprasitog i uskogrudog vjerenika.

Taman sam dobila unaprijeđenje na poslu i tražila novi, bolji stan u centru grada. Znala sam da je konačan trenutak da ga ostavim.

Par sedmica prije nego što ću mu reći, uradila sam test za trudnoću, za svaki slučaj. Znala sam da nisam trudna, ali sam htjela da se uvjerim. Htjela sam samo da vidim taj negativan test i da ga mirne duše ostavim.

Tako sam, bez napetosti, čekala rezultat. A onda su se pojavile te nesrećne roze linije. Sjedila sam u neverici. Kada sam izašla iz toaleta, okrenula sam telefon i zakazala abortus za sedam dana i potom se vratila na posao.

Uskoro sam taj abortus otkazala. Zakazivala sam ga i otkazivala četiri puta prije nego što sam shvatila da nemam hrabrosti da kroz to prođem.

Rekla sam mu na kraju da sam trudna dok smo sjedili na stadionu i gledali bejzbol utakmicu.

Jeste se uzbudio, ali ne onako kako biste očekivali. On jeste žudio za porodičnim životom, ali nije bio spreman za njega.

Bila sam svjesna toga, nije mi to bio šok.

Dva mjeseca kasnije smo se vjenčali. Bila sam u trećem mjesecu trudnoće.

Uskoro je na svijet došao moj dečak. Prošle sedmice napunio je dvije godine.

Od tada je prošlo tačno 1003 dana. Punih 1003 dana me je moj strah od samoće i lijenost sprječavao da pokušam da nađem nekog ko će zaista obogatiti moj život.

Umjesto toga, sve emocije slivala sam u sina, malu kopiju mene. Zbog njega volim svog muža, jer da nije bilo mog muža, ne bi bilo ni ovog savršenog dečaka u mom životu.

I sada imam dilemu.

Jednog minuta radujem se novoj bebi, u drugom sam očajna.

Znam da sam sebična.

Ja sam majka - zar nije osnovni instinkt majke da po svaku cijenu zaštiti svoje dijete, čak i kada je ono veličine zrna maka?

Ni moj muž nije sretan. Ali on je takav, "mučenik" koji će gaziti preko sebe samo da bi uradio ispravnu stvar.

Ostat će sa mnom iako me ne voli, jer je to ispravno. Ostat će sve dok ne umre, a nadam se da će umrijeti prije mene, a onda ću ja doživjeti olakšanje. To će mi biti sretan kraj našeg braka.

I sad sam ponovo trudna.

Moj sin mi je sve u životu. I sigurna sam da bi me i ovo zrno maka u meni činilo srećnom. Ali da li mi ono treba? Da li će nam olakšati ili otežati porodičan život?

Izgleda da ću morati da čekam da to saznam. Morat ću da se prepustim sudbini. Jer, kako da svjesno oduzmem mom sinu brata? (barem se nadam da je brat, ne sestra?). Kako da mojoj mami oduzmem još jedno unuče?

S druge strane, ako rodim to zrno maka, kako ću ikad svom sinu objasniti da u životu ne smije da se zadovoljava, već mora da traga za onim što ga zaista usrećuje? Kako da ga ohrabrim da rizikuje za svoju sreću kada ja to ne radim?

Znam, sad ćete svi reći da sam razmažena i sebična i da ljudi žive mnogo gore od mene. Ali ja ne želim da živim ovako. "Dosađivanje nije najgore na svijetu", reći ćete mi. Ali, budite iskreni - jeste.

A ja? Ja opet prepuštam vremenu da odluči umjesto mene.