KOJI DIO EUROKREMA JE BOLJI, CRNI ILI BIJELI? Čovjek koji ga je stvorio konačno OTKRIO PRAVU ISTINU

Za sve palačinke koje ste pojeli sa "eurokremom" za sve polemike da li je bolji crni ili bijeli dio, za taj dio djetinjstva, vojske i život, koje je obilježio krem koji su mazali svi u bivšoj Jugoslaviji, zalužan je jedan čovjek - Jovan Tomović, piše Nedeljnik.

Tomovića koji danas ima 87 godina, u Gornjem Milanovcu, gdje već 60 godina živi u porodičnoj kući, svi znaju jer je od njegove odluke da kupi licencu za "eurokrem" od italijanske kompanije "Gandola" te 1970. godine, korist imao cijeli ovaj grad, ali i okolina. A krem je bio od onih proizvoda koji su simbol Jugoslavije.

- Stotine miliona palačinki je namazano "eurokremom" - kaže Tomović.

Ali, kao što se raspala ta zemlja, tako više ni ovaj eurokrem nije kao onaj stari, reći će odmah na početku razgovora.

- Kad bi se u nekoj stručnoj laboratoriji analizirao proizvod, vidjelo bi se da nema veze sa onim eurokremom od prije 30 godina - tvrdi Tomović.

Nekadašnji prvi čovjek PIK "Takovo", koji je na tom mjestu bio skoro tri decenije, pričao je o fenomenu "eurokrema", upravljanju fabrikom, prijateljstvu sa porodicom Gandola od koje je prije skoro 50 godina kupio licencu, susretima sa političarima tog vremena, ali i o tome kako je zbog prijateljstva sa Ivanom Stambolićem i Osme sednice ostao bez posla.

(Jovan Tomović Foto: yugostamps.com) 

 

 

KUPOVINA LICENCE

 

"Fabrika u Gornjem Milanovcu namijenjena preradi voća stalno je bila na ivici. "Takovo" je imalo bijedne plate, jedva smo preživljavali. Stalno sam tražio neki proizvod u inostranstvu, jer sam znao da na našem tržištu ne možemo da nađemo, i da što prije počnemo da radimo. Putovao sam po svijetu i Italija mi se učinila u prehrambenoj industriji najjačom od svih zemalja. Stalno sam donosio uzorke.

Jednostavno uđem u supermarket i kupim, sa svakog puta sam donosio deset do 15 kilograma uzoraka. I kad sam jednom donio "eurokrem", to nam se učinilo dosta prihvatljivim. Pronašao sam firmu koja je proizvođač i otpočeo razgovore. A bilo je jako teško, jer niti sam ja znao taj posao, niti moji inženjeri. I kad su pregovori skoro bili gotovi, kažu meni moji inženjeri: "Nije ovo ništa, ovo mi možemo da napravimo." Ja im kažem: "Pa što niste napravili nego ja treba da idem po Italiji i teglim uzorke"! To je svojstveno nama Srbima.

Ipak, nastavili smo razgovore i došli su u Beograd vlasnik, njegov saradnik, advokat, i ugovor smo potpisali 30. septembra - kupio sam tehnologiju i ime "Eurokrem". Kupili smo opremu kapaciteta 2.500.000 tona (godišnje). Ali ja sam se uplašio kako će sve to da ide - i proizvodnja i prodaja proizvoda za koji niko nikad nije čuo.

 

Zato sam insistirao da prvih pola godine njihov čovjek dvije sedmice mjesečno bude u fabrici.

To je bio septembar 1970. godine i u Saveznom ministarstvu privrede postojao je Komitet za industrijsku svojinu i svi ugovori su morali da budu registrovani tamo. Mi smo imali velike probleme što je proizvod nosio naziv "eurokrem" i mjesecima se čekalo.

Ipak smo pripadali Istoku i problem je bio to "euro".

I pitali su na tim razgovorima da skinemo "euro", ja sam rekao "Pa kako možemo?" I prošao je naziv na kraju.

REKLAMA SA ZDRAVKOM ČOLIĆEM

Na ekonomsku propagandu "eurokrema" utrošeno je najmanje deset miliona dolara. Mi smo platili najmanje 100 koncerata Zdravku Čoliću koje je priređivao po stadionima. On je tad imao 17 godina i tek je počeo da pjeva. Jedan od slogana "eurokrema" bio je da je to proizvod za mladu generaciju, a pošto je Čolić bio obožavan od mladih, mi smo plaćali i plaćali koncerte.

Ogroman trud smo uložili da proizvod "sjedne" na tržište. Sami to ne bismo znali da uradimo jer se firma koja nam je prodala obavezala, da dvije godine svakog mjeseca, po jedan njihov čovjek, po jednu sedmicu provede kod nas. On bi došao avionom, spavao u "Interkontinentalu" i tokom sedmice išao po prodajnim objektima, razgovaralo se sa prodavačicama, molili su ih da se proizvod ne spušta dole...

U startu je "eurokrem" imao uspjeh. Ko god ga je kupio, javio se da kupi još. Odmah sam se pokajao što nismo kupili veći kapacitet, pa smo radili trosmenski, dodavali mašine da povećamo kapacitet. "Takovo" je imalo osam fabrika. Nikad nisam kupovao odjednom sve. Kupovao bih najmanju opremu i testirao proizvod da vidim kako će da prođe, kako gubitak ne bi bio veliki.

Zato smo naknadno kupili opremu za 12.000 tona za proizvodnju "eurokrema", šest puta više nego u startu. To je bio jedan moderan proizvod koji je obogatio tržište.

Nekoliko godina smo prodavali oko 1.800 tona "eurokrema" vojsci godišnje, ali tada nisam smio da kažem jer bi neko na osnovu toga mogao da izračuna na koliko je bilo vojnika.

Pravi "eurokrem" je izuzetno korisna namernica, prije svega za mlade ljude, jer je visokoenergetska i ima oko 5.500 kalorija po kilogramu. Veoma je koristan i praktičan proizvod. Taj proizvod je samo "Takovo" proizvodilo ko zna koliko stotina hiljada tona na godišnjem nivou za ovih 50 godina.

Ogroman porez je plaćen iz tog prometa državi, hiljade radnika su zarađivale natprosječnu veliku platu, a u Gornjem Milanovcu ima na hiljade kuća koje su napravili radnici "Takova"gdje je radilo 3.800 ljudi.

Najbolje su bili plaćeni radnici na "eurokremu". Uzmu avion 747 pa idu u Španiju pa u Grčku... Naravno, pola troška snosilo je "Takovo". Suština je da je taj eurokrem sa svojim finansijskim efektima ostavio traga ne samo na Gornji MIlanovac već i na čitavu okolinu.

"BALTIC" VOTKA I "KIT KAT"

Čim smo došli do novca odlučili smo da kupimo licencu za "Baltic" votku. Jednog inženjera sam izmolio da mi da kontakt švajcarske kompanije koja proizvodi opremu za proizvodnju "kit kata" engleskog "union biscuita". Kad sam ja sa njima razgovarao, rekli su mi da ne žele Jugoslaviji da prodaju licencu jer nisu nikome.

Kad sam doznao gdje kupuju opremu, a svaki proizvođač opreme zna recepturu da bi napravi mašine uspio sam da saznam i recepturu. I tako smo počeli da proizvodimo "ovo kat", kupili smo proizvodnju i to je bio vrlo profitabilan proizvod. Ali tužio nas je "kit kat". Mi smo se odbranili da je "ovo kat" kad se pročita naopako "TakOvo".

Ali smo potpuno uzeli i njihovo rješenje za pakovanje. Obavezali su nas da smanjivo za 20 posto  crvenu boju na ambalaži. "Takovo " je imalo široku lepezu proizvoda. Od Zagreba na ovamo smo prvi počeli da proizvodimo i supe.

(Foter/Flickr/k8southern)

 

PRIJATELJSTVO SA GANDOLOM

Porodica Gandola od koje sam kupio licencu za eurokrem obilježila je moj život. Jugoslovenska vlada je odlikovala vlasnika "Eurokrema". To je čovjek koji je počeo kao dječak sa 13 godina da prodaje kvasac. Licenca je podrazumevala da plaćamo određen procenat na prodatu vrijednost. Prije dvije godine je bilo minimalno, a drugih osam više.

Najbitnije je bilo da kad smo svodili račune poslije deset godina, bila je velika oskudica u devizama i država nije htjela da se zadužuje jer je cijela Jugoslavija dugovala 16 milijardi dolara. Nismo mogli da dobijemo od Narodne banke devize da platimo naknadu. Izvinjavao sam se i rekao da ćemo platiti za narednih šest mjeseci.

Gandola je rekao "Gospodine Tomoviću, ne treba da platite". Svake godine me zovu, čestitaju Novu godinu. Rzmenili smo na stotine pisama tokom ovih godina. Prošle godine sam bio kod njih u posjeti. To što sam ja bio je moja sreća da sam napravio kontakte sa takvom firmom. Trošili smo deset miliona čaša za "eurokrem" i jednom prilikom su me na povratku iz Italije saradnici ubijedili da kupimo 100.000 kristalnih čaša i da domaćice skupljaju te čaše.

U razgovoru sa starim Gandolom ja se pohvalim o tome a on mi kaže: "Ko vas je ovlastio da zavlačite ruku u džep potrošača?! Ne proizvodite vi kristal već "eurokrem" i treba da date potrošaču najbolji kvalitet upakovan sigurno, a ne luksuzno.

POLITIČARI

Mi smo imali tu sreću da nam se na lokalnom nivou nisu političari miješali. Prisustvovali su sjednicama radničkog savjeta i kolegijuma ali nisu nikad tražili da se nešto promijeni ili ugradi u politiku preduzeća. Držali su ruke dalje od cijele privrede i djelimično je možda to razlog što je Gornji Milanovac važio za "privredno čudo".
Nekoliko puta sam bio sa Petrom Stambolićem, koji je poslije rata bio istaknuta figura u politici Srbije, verovatno jedno vrijeme i prvi čovjek, i jednom mi je rekao dvije stvari: "Tomoviću, ti si jako dobar direktor, ali imam dve zamerke. Jedna je da kupujete licence i da vi na taj način podsjećate mogućnost naših ljudi koji rade na razvoju i tehnologijama".

Druga je bila moj popustljiv odnos prema selu. Rekao sam da bih volio da mi ne kupujemo licence, ali i dok naši instituti naprave nešto, to već biva zakasnilo. Smatrao sam da je pametnije da kupimo nešto što je neko pametniji već smislio i što daje dobre rezultae. Mislim da je jedina grška u tadašnjoj politici Jugoslavije bila što se bježalo od kupovine znanja.

I ti ljudi koji su imali znanje, otišli su iz zemlje. Skoro svi predsjednici vlada Srbije su dolazili u fabriku. Pamtim kako mi je Kiro Gligorov, inače diobar prijatelj, pričao kako je mlad ministar finansija otišao na jedan simpozijum u London gdje su bili predstavnici svih evropskih zemalja. Rekao mi je: "Mogli su da ti vežu oči i da ti znaš na osnovu izlaganja ko je iz Varšavskog bloka".

(Foto: Wikimedia Commons/Večer)

 

Mi smo se hvalili poslije rata koliko smo postigli, da bi na kraju jedan direktor naučnog instituta i rekao kako je sve to lijepo i da se on raduje što prijatelji na Istoku postižu rezultate, ali da moraju da znaju da jedan farmer koji ima dvije ovce i oni se ojagnje, njegovo stado je uvećano sto posto, a to su samo dvije ovce. A farmer u Australiji koji ima 50.000 ovaca i njegovo stado se ojagnji, onda ima 50.000 ovaca i to je uvećanje od 100 posto.

I tako ih je poravnjavao. Taj socijalistički sistem je bolovao od preuveličavanja i prognoziranja, kao i sad. Niko ne kaže šta smo postigli danas, nego šta će biti. Te priče političara su mi slične propovijedima u religijima.

EUROKREM DANAS

"Eurokrem" se potpuno izgubio. Samo je ostalo ime. Na svakom pakovanju piše "uvezeno iz BIH". To je samo još izgleda kao "eurokrem". Meni je savjest mirna jer sam dao opredeljujuću ulogu da on dođe u Jugoslaviju i što sam kontrolisao dok sam bio tu. Stalno sam govorio: " Nemojte da zbog 100.000 dolara gubimo bilione u narednih 20, 30 godina".
Danas na našem tržištu, osim možda dva krema, svi drugi su primitivni. Jer za proizvodnju krema, kakav je "eurokrem", potrebne su moćne mašine za uribavanje mase od koje se pravi. Kad uzmete tu masu, koja još nije tečna, a u kojoj je šećer, kakao, razna ulja... vi imate osjećaj kao kad a držite puder. U originalnoj recepturi "eurokrema" 49 posto je šećer, 13 posto lješnjak, palmino ulje...

I naravno još neki dodaci. A mislim da je sada u ovim kremovima, pa i u "eurokremu", oko 60 posto šećera. Na svakom pakovanju je pisalo "proizvedeno po italijanskoj licenci Gandola". Novi vlasnik je prve godine to skinuo. Pa je napisao svoju recepturu i u Zavodu za intelektualnu svojinu je upisao kao svoj patent i prodao svojoj firmi za pet miliona eura.

A to je kao kad bih ja sa "mercedesa" skinuo i stavio na "dačiju". On je ostavio ime i ne bi bilo uputno da ga mijenja. Garantujem da u Jugoslaviji niste mogli da nađete ljudi koji nisu znali šta je "eurokrem".

Ovdje u Gornjem Milanovcu je na svakom koraku čovjek koji radi ili je radio u fabrici "Takovo" i viđam se svaki dan sa njima. Ali ja tamo nisam kročio godinama. Sad već ima 35 godina otkako sam otišao. Bilo je normalno da taj novi vlasnik fabrike pita ko je čovjek koji je donio "eurokrem". Ali do susreta nikad nije došlo. Ali sam zato i dalje u izuzetno prijateljskim odnosaima sa vlasnikom firme "Gandola" iz Breše.

Moguće je da će u skorijoj budućnosti doći opet do proizvodnje originalnog krema na našem tržištu. To je logika - ako vas neko pritiska lošim kvalitetom, svako ko se bude javio, dobit će prostor na tržištu. Loši poizvodi otvaraju mogućnost da nikne novi brend.

Na pitanje da li je bolji "crni" ili "bijeli" deo "eurokrema", Jovan Tomović je rekao:

"Crni dio je sadržajniji i kvalitetniji od bijelog".

 

 (Novi.ba/ Nedeljnik)