Sjećanje na Sarajevo davne 1963. godine

Godine 1963. , kada je meni bilo četrnaest godina, preselili smo iz Višegrada u Sarajevo. Dvije godine (1961) prije toga, u Višegradu mi je moj drug i komšija Mehmedalija (Meša) Šeta, rekao kako će doći do svjetskog rata.

Bila je to godina kada je zbog Kubanske krize svijet za dlaku izbjegao atomski rat. Kenedi i Hruščov su uspjeli nekako da ohlade usijanu situaciju nastalu namjerom Sovjeta da na Kubi postave rakete.
Avgusta 1963., preselili smo mi, moji roditelji, brat Mustafa i ja, u novi stan na Grbavici 2, u tadašnjoj ulici Rave Janković, u blizini Željinog igrališta.

Skoro sve su tu zgrade bile iste, imale su prizemlje i četiri sprata. Stanovi su bili dvosobni, s uskom i dugom kuhinjom, čiji su prozori gledali na park i dječije igralište.

U toj kuhinji se u jednom dijelu kuhalo, a u drugom je bio sto za kojim se jelo, te prekoputa sećija (kauč) gdje se sjedilo.

Moj rahmetli otac Hilmo, u Višegradu poznat kao Hilmibeg, nakon posla u “Veletrgovini” na Marijin Dvoru najviše je vremena provodio u kuhinji. Tamo je na vrhu sećije do prozora sjedio, pušio, čitao novine i slušao radio.

Povremeno bi izašao na balkon, ponekad da pogleda prolazak voza iznad Željinog stadiona. Imao je nostalgiju za rodnim Višegradom, u kome je preoveo pedeset i četiri godine, a popularni “Ćiro” ga je podsjećao na rodni grad, iz koga je eto došao podstarost  “radi djece”.

Nismo tada još imali televizora, mada su već tada bile popularne serije “Građanin Pokorni”, te festivali zabavne muzike u Opatiji. Za te specijalne prilike odlazili smo da gledamo  televiziju kod dajdže u grad.

Jesenji dani na Grbavici su bili magloviti. Smoga je bilo mnogo više nego danas. Grad nije imao plin, pa su toplane radile na ugalj.Jedna od kotlana je bila blizu nas, uz neboder kraj Miljacke. Kada padne snijeg, on je vrlo brzo postajao crn. Dim iz kotlane se uvlačio u našu školu, Treću Gimnaziju, pa bi se ponekad mogao vidjeti sloj dima u učionici.

Otac je pušio, pa je kuhinja bila puna dima, a napolju je bilo još gore.

Radio je stajao na frižideru, kod sećije. Upalili smo radio da čujemo vijesti u devet sati. Prva vijest je bila da je u teksaškom gradu Dalasu izvršen atentat na predsjednika SAD Džona Kenedija. Nepoznata osoba je snajperskim metkom iz daljine pogodila predsjednika u glavu, hitac je bio smrtonosan. Otac i ja smo izmijenili poglede nevjerice.

Bio je to jedan od najvažnijih događaja u inače ratovima i političkim ubistvima preplavljenom dvadesetom vijeku. Prošlo je već pedeset godina. Za to vrijeme sam doživio, ne samo čuo, nego i vidio mnoge strašne stvari, koje se nažalost nisu ticale samo daleke Amerike, nego najbližeg mi okruženja.

Na Grbavici su ovih dana opet maglovite noći, kao što je bila ta novembarska noć 1963. Otac je umro 1974., a u stanu je rat dočekao moj sestrić rahmetli Emir Begović. Poginuo je od granate na Markalama. Stan je naslijedila njegova supruga, koja ga je kasnije prodala.

Kad dođem u Sarajevo prođem nekad tom ulicom koja je promijenila ime. Na zgradama sa četiri sprata, dozidan je iza rata i peti sprat.  Prolazeći tuda, prvo što pomislim jeste kako li je teško ići pješke do posljednjeg sprata.

Nekada je na tom balkonu ljeti cvjetao roze leander. Mama je “preko balkona” pričala sa komšinicom Tifom. Ispred balkona u parku su u proljeće cvale lale.

Sjećam se mnogo toga, ali bez nekakvih posebnih emocija. Ostaje glavna pomisao na one koji žive na dograđenom spratu.Tako eto, misli valjda, čovjek koji je zašao u godine, i koji se boji stepenica.   

Izvor: bosnanostalgicar.blogger.ba