IMA DOBRIH LJUDI: Kako je jednostavan čin ljubaznosti konobara promijenio mušteriji život

Mnogi ljudi osjećaje zadržavaju u sebi i nikad ne pokazuju drugima kako su tužni ili uplašeni.

Drugi, pak, ne mogu tako sakriti osjećanja i često emocije pokazuju u javnosti. Niko ne voli plakati pred mnoštvom, posebno pred strancima. Najbolje čemu se takva osoba može nadati jeste da drugi neće privlačiti pažnju na to što se njima dešava.

Diana Register vrlo dobro zna šta je plakanje i uznemirenost. U posljednje vrijeme nosi se sa mnogo toga i ponekad si jednostavno ne može pomoći pa mora – zaplakati.

Diana je nedavno podijelila priču o tome kako je barista, vidjevši je u najgorem izdanju, jednostavnim gestom podignula njeno raspoloženje.

Rekla je:

„Interesantno je kako, kad ste u krizi, radite sve ako ljudi ne bi primijetili koliko je stanje ustvari loše ili koliko ste ustvari tužni. Kao osoba koja se brine za nekog drugog, vi morate biti jaki, držati sve na okupu. Vi se morate postarati za to da svi drugi budu dobro.

Tokom borbe mog muža s rakom, pronalazila sam razna mjesta gdje mogu plakati a da me ne vidi ni on ni neko drugi. Ormar je bio moje omiljeno mjesto. Potom tuš kabina. Kad nisam bila kući, parkinzi su postajali moja asfaltirana oaza za plakanje. Rano samshvatila da semafori tokom crvenog svjetla nisu dobro mjesto za plakanje zato što ljudi gledaju uokolo dok čekaju zeleno svjetlo. Uhvate vas sa tragovima maskare ispod očiju i, iako ne kažu ništa, postoji taj trenutak kad vam se pogledi sretnu i znate da se oni pitaju šta nije uredu s vama. Potom je tu onaj osjećaj neposredno nakon tragedije kad vas nije briga šta neko misli o vama ali, u isto vrijeme, zaista ne želite nikom ništa objašnjavati.

Stoga su parkinzi postali moje omiljeno mjesto. Parkinzi kod velikih šoping centara bili su najbolji zato štosu svi koji se vrzmaju uokolo bili zauzeti. Žurili su kući i obino nisu pokazivali interes za djevojku koja sjedi u autu, grli volan i vrišti.

Jednog dana, išla sam negdje i znala sam da moram stati i uzeti kafu. Ne sjećam se koji je problem bio u pitanju tačno u tom trenutku, ali, kao i obično, bila sam preplavljena emocijama. Neko pored mene rekao je nešto zbog čega sam se jednostavno izgubila. Počela sam gubiti dah i ridati.

Bila sam zaglavljena u redu za kafu u zauzetoj radnji. U radnji gdje su zaposleni mladi, sretni ljudi koji plešu uz muziku u pozadini. I nije bilo izlaza. Bila sam zatočena tu i svi su mogli vidjeti u kakvom sam neredu.

Kako sam se približavala kasi, ja, žena u srednjim godinama sa kosom u punđi i licem vlažnim od suza, jedva sam mogla govoriti. I dalje sam slušala osobu pored mene koja je razgovarala na telefon i imala sam dvije opcije. Pobjeći, ili stati na kasu.

Uputila sam se prema kasi.

Ali i dalje nisam mogla pričati.

Tinejdžerka koja je trebala preuzeti moju narudžbu bila mi je poznata zato što sam često dolazila tu. Jednom me pogledala, vidjela u kakvom sam stanju, i nije rekla ništa. Samo mi je dala moje piće. Piće koje nisam naručila zato što nisam mogla niti promrmljati riječi, ali znala je da je to ono što želim.

Pokušala sam se nasmijati kad sam uzimala piće od nje, a potom sam se samo odvezla. Zaustavila sam se na parkingu i pokušala povratiti prisebnost. Posegnula sam za svojom ledenom kafom i, pogledavši u čašu, vidjela to.

Rozu slamku na kojoj piše „Mi te volimo“.

Ponovno sam počela plakati.“

Barista to možda nije znala, ali ta roza slamka i te riječi bile su upravo ono što je Diani bilo potrebno u tom trenutku. To ju je ponovo učinilo čovjekom i znala je da postoje ljudi kojima je stalo do nje, čak i ako je ne znaju.

Nastavila je:

„Djevojka me jedva poznaje. Mislim da tad još nije znala moju priču. Sve što je znala u tom trenutku jeste da sam na neki način povrijeđena. Nije to mogla popraviti. Nismo mogle pričati o tome. Nije me mogla zagrliti. Stoga je iskoristila jedino što je u tom trenutku imala – olovku i rozu slamku.

Htjela je da znam da nisam sama. Kroz šta god da sam prolazila, postojali su ljudi kojima je stalo do mene. Bez obzira na to što nisu znali detalje, svejedno su brinuli za mene.

Kao što sam već rekla, određeni krizni momenti urežu se u pamćenje. Sjećam se izraza na licu doktora kad nam je saopštio dijagnozu – rak. Sjećam se izraza na licu mog supruga kad smo shvatili da se rak vratio. Sjećam se suza na licima medicinskih sestara u noći kada je preminuo, i sjećam se te roze slamke.

„Postalo je mnogo više od obične roze slamke i poruke. Bio je to moćan simbol kako najmanji čin ljubaznosti može utjecati na nečiji život.“

Ovaj čin pomogao je Diani da još više zaliječi svoje rane, iako ona toga nije bila svjesna.

Ta slamka pomogla joj je da ojača i da se otvori prema drugim ljudima ponovo. Umjesto da sakriva svoja osjećanja, željela je da ih podijeli.

Dodala je:

„Nosim tu lekciju sa sobom gdje god da krenem i prepričavam tu priču svima koji žele da slušaju. Želim – ne, potrebno mi je – da znaju koliko značaja njihova djela mogu imati za nekoga ko pati.

Sada idem u drugi kafe a djevojka sa rozom slamkom krenula je dalje u životu. Ne znam šta sada radi, ali meni je ostavila nasljeđe. Nasljeđe ljubaznosti.

Kad god idem u novi kafe, tražim rozu slamku. Uglavnom zato što me podsjeća na to da, bez obzira koliko izazova moj dan imao, uvijek postoji neko kome je stalo. Mislim da niko od njih ne zna zašto tražim rozu slamku. Sigurna sam da sam samo 'ona dama koja želi rozu slamku'.“

Roza slamka promijenila je njen život, i život mnogih drugih.

Nastavila je:

„Jednog dana ispričala sam Jakeu, menadžeru, ovu priču.

Pogodite šta se desilo?

Podijelio je priču sa svojom ekipom. Značenje roze slamke ponovo je došlo na vidjelo. Sada grupa barista zna kako je jednostavno promijeniti nečiji dan nabolje jednim tako jednostavnim činom.

Od tada, udubili su se u moju priču želeći da mi pomognu da prikupim sredstva za podizanje svijesti o raku gušterače. Ne zato što je to na njih lično utjecalo, ne zato što su lično iskusili tu tragediju. Ne. Rade to zato što je jedna djevojka jednog dana bila ljubazna i sada ta priča živi i razvija se u nešto mnogo više.

Prije nekoliko mjeseci taj menadžer mi je rekao da ima iznenađenje za mene. Kad sam pitao šta je iznenađenje, dao mi je moju ledenu kafu, sa ljubičastom slamkom. Zašto ljubičasta? Zato što je to boja-simbol raka gušterače.

Još plakanja, hvala lijepo.

Oni ustvari nemaju ljubičaste slamke. One koje imaju s vremena na vrijeme imaju moje ime napisano na njima. Zato što žele da mi pokažu kako im je stalo. Žele da mi pokažu kako odaju počast mom suprugu. Žele da mi pokažu da nisam sama. Žele da budu dio priče koju pomažu stvoriti.“

Tako je jednostavno popraviti nekome dan. Istina je da niko od nas ne zna s čim se drugi ljudi nose, duboko u sebi. Ponekad je teško procijeniti da li je neko uopće uzrujan. Ako primijetite da neko ima loš dan, ne morate pitati zašto. Dovoljno je da ljubaznim gestom popravite taj dan. U ovom slučaju to je bila slamka, ali bilo koji drugi postupak mogao bi napraviti veliku razliku u životu nekoga kome je potrebno samo malo sreće.