Muhamed ef. Velić: Ko doista vrijeđa Allahovog Poslanika, a. s.

Dugo sam razmišljao i pitao se o kur'anskim ajetima u kojima se govori da su vjernicima najbliži pa i najbolji prijatelji oni koji govore "Mi smo kršćani" ili, pak, o ajetu u kojem se kaže da nisu oni svi isti, te da ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se.

Pitao sam (se) postoje li takvi u današnjem vremenu ili su to bili ljudi nekih prijašnjih vremena, dobri ljudi nestalih vremena, ili ako danas takvi postoje, a vjerujem da postoje, gdje su oni?! Kur'an kaže da postoje, dakle, moraju negdje biti, mora ih se pronaći. Gdje su?! I tamam kada sam odustao više razmišljati o tome, a tako to nekako vazda biva – rješenja dolaze onda kada ih se popusti, poslušao sam predavanje na koje me je uputio jedan vrli ahbab, predavanje od uvažene naučnice i spisateljice Karen Armstrong.

Održala je predavanja o težini Božije Riječi ili o onome što se u Kur'anu zove i tretira kao "qawlan thaqeela". Govorila je kako su Božije Riječi teške; Musau, a. s., je trebao asistent za njih, njegov brat kao pomagalac, jer ih on sam nije mogao iznijeti pred narod svoj, zatim je između ostalog govorila o tome kako su te iste Božije Riječi dolazile i Muhammedu, a. s., a on se znojio dok ih je primao, dakle, nije bilo jednostavno i lahko, jer su Božije Riječi teške.

Za razliku od naših ljudskih koje su u boljoj varijanti – lapidarne, jednostavne, lahke, ali i vrlo često šuplje i lažne, nažalost. Zato i izlijeću kao balončići i vrlo često odveć lahko nestaju.

No, uvažena profesorica Armstrong, što je posebno interesantno iz našeg rakursa, nikada ne spomene ime Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., a da nakon spomena njegovog imena ne kaže "peace be upon him", što bi značilo – "alejhisselam" ili "mir bio na njega". Rekao bi čovjek da je možebit' muslimanka, ali ona govori iz kršćanske perspektive i učestalo ponavlja frazu "mi kršćani". 

Shvatio sam, možebit' da je ona autentičan primjerak tih dobrih (za vjernike muslimane) kršćana, možebitno jeste, a onda sam se sjetio i njene knjige koju je napisala o Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., (izašla u prijevodu Mirnesa Kovača, izdavač Buybook, Sarajevo), pod naslovom: Muhammed, poslanik za naše vrijeme“, pa je onda moje mišljenje o toj dilemi i pitanju – bilo još sigurnije. Uživao sam čitajući ovu lijepu knjigu, zapravo, pravu siru o životu Muhammeda, a. s.! Bio sam fasciniran njenim respektabilnim odnosom spram Allahovog Poslanika i (sveto)povijesnih činjenica. No, najbolje joj je o tome kazao uvaženi Akbar Ahmed, kada je pročitao njenu knjigu o Poslaniku, a. s., obratio joj se riječima: "Draga Karen, ti da si živjela u vrijeme Muhammeda, a. s., ti bi zasigurno birala biti jednom od njegovih žena!"

Dakle, moja dilema o kršćanima o kojima Kur'an govori je značajnim dijelom riješena, međutim, pojavila se nova dilema, baš kak' ono stare dileme porađaju nove. Jer, nakon tog respektabilnog odnosa spram Allahovog Poslanika i njegovog života i misije, dakle, od strane jedne kršćanke, u isto vrijeme gledao sam na televiziji kako pripadnici ISIL-a ručnim bacačem raznose u komadiće nekog svezanog i zarobljenog Sirijca, a sa usana im ne silazi Božije Ime i salavat (blagoslov) i selam (mir) Allahovom Poslaniku.

Onda sam se pitao gledajući te ljude, tu folkloristiku, taj outfit, to ponašanje, te stavove, taj govor – ko zapravo danas vrijeđa Allahovog Poslanika, a. s.? Jer, imamo ljude koji bezmalo i neumorno iz usta ne izbacuju ime Allahovog Poslanika, s. a. v. s., šaljući mu stalno selame (mir), konstantno se pozivajući na njega, prilazeći sasvim selektivno onome što podrazumijevamo kao hadisku građu, a rade stvari kojih se zgražava svaki normalni čovjek na planeti. Pitao sam (se): ko doista onda vrijeđa i uznemirava Allahovog Poslanika, a. s.?! Onoga koji je bio pojam ljepote, milosti i učtivog ponašanja; onoga koji je svojim riječima i djelima, a ne granatama, pokorio i osvojio čitav svijet; onoga kome su najveći umovi današnjice ali i proših vremena odali najveću čast i poštovanje; onoga o kome pišu najljepše knjige i nemuslimani; onoga koji nije dopustio da se zbog njega ubija ili čini zlo pa ni u osveti itd.

Tefsir Ibn Kesira nam svjedoči jedno teško razdoblje u Poslanikovom životu, koje je trajalo nekih šest mjeseci, kada su mu Jevreji u Medini preko mladića koji ga je služio napravili tako jak sihr da je ležao u postelji duže vrijeme. Vidio je stvari koje se nisu događale. Bio je strašno slab i bolestan. Onda je došao Džibril i donio Objavu od Stvoritelja, objavljene su mu tada dvije sure s kojima je izlječen, a to su posljednje dvije kur'anske sure, poznate kao Muavvizetejn, no, kada ga je Džibril informisao ko je to uradio i na koji način, neki su ashabi predlagali da odu do tog Jevreja, da ga pronađu i da se zauvijek obračunaju s njim, ali je Allahov Poslanik, a. s., odgovorio da ga je uzvišeni Allah izliječio i on ne želi da se ikome pričinjava zlo u njegovo ime. To je bio Allahov poslanik – Muhammed, mir bio na njega, a danas bi muslimani pohitali da sihirbazu skinu glavu, a osobito onome koji je naudio Allahovom Poslaniku. To on nije tražio i tako nije želio. Ni ubicu rođenog amidže hz. Hamze, r.a., čija ga je smrt poprilično zaboljela i rastužila, nije htio kazniti, pustio ga je da živi i ide u miru, no, kasnije je taj isti ubica uradio veliku stvar za muslimane i ranu muslimansku zajednicu.

No, danas imamo paradoks. Na stranu površnost, zlonamjernost i tendencioznost angažiranih medija, ipak, imamo situaciju da pravi intelektualci – nemuslimani, a ponajviše kršćani s takvim pijetetom i respektom govore o islamu i Allahovom Poslaniku, a. s., a da u isto vrijeme, s druge strane, muslimani vrlo često budu oni koji svojim grubim i agresivnim ponašanjem i tendencioznim tumačenjem njegovih riječi i postupaka ponajviše vrijeđaju upravo njega – Allahovog poslanika Muhammeda, mir bio na njega.