Pet loših savjeta koje roditelji daju djeci

Mame i bebe
Pet loših savjeta koje roditelji daju djeci
Svi roditelji žele da njihova djeca uspiju u životu stoga ih podučavamo onome za šta vjerujemo da će im pomoći u ostvarenju njihovih ciljeva.

Svi roditelji žele da njihova djeca uspiju u životu stoga ih podučavamo onome za šta vjerujemo da će im pomoći u ostvarenju njihovih ciljeva.

Pročitajte koje su najštetnije stvari kojima možemo podučiti našu djecu kada je uspjeh u pitanju i pročitajte šta bi trebali reći umjesto toga. 

1. Kažemo djeci: fokusiraj se na budućnost. 

Trebali bi reći: Živi u trenutku.

Teško je ostati fokusiran na nešto. Istraživanja pokazuju da naši umovi lutaju 50 posto budnog vremena. Kada naši umovi lutaju, počinjemo razmišljati o prošlosti ili se brinuti o budućnosti, a to priziva negativne emocije kao što su ljutnja, žaljenje i stres. 

Um koji se konstantno pokušava fokusirati na budućnost – bilo da je riječ o dobijanju dobrih ocjena ili prijavljivanju na fakultet, podložniji je strahu i anksioznostil. I dok stres u određenoj mjeri može biti motivator, dugotrajna izloženost hroničnom stresu narušava zdravlje i naše intelektualne sposobnosti, kao što su pažnja i pamćenje. Kao posljedica toga, pretjerano fokusiranje na budućnost može ustvari negativno utjecati na naš uspjeh.  

reading-together

Djeca postižu više i osjećaju se sretnije ako su naučena da žive u sadašnjem trenutku. Kad su ljudi sretni onda mogu nauiti više, brže, razmišljati kreativnije i rješavati probleme lakše. Istraživanja čak pokazuju da sreća povećava produktivnost za 12 posto. Pozitivne emocije mogu nas učiniti otpornim na stres i pomoći nam da savladamo izazove brže. 

Bez sumnje je dobro ako djeca imaju ciljeve kojima teže. Međutim, umjesto da ih ohrabrujete da se uvijek fokusiraju na stvari koje tek dolaze, pomozite im da se fokusiraju na ono što se događa u tom trenutku. 

2. Kažemo našoj djeci: stres je neizbježan, nastavi se forsirati.

Trebamo im reći: nauči kako da se opustiš. 

Djeca se osjećaju anksiozno u ranom dobu svog života, zabrinuti su za ocjene i pod pritiskom su da postignu što bolji uspjeh u školi. Čak smo svjedoci i samoubistvima djece kao posljedica izloženosti stresu, pogotovo u područjima gdje generalno žive uspješniji ljudi kao što je područje Palo Alto u Silicijskoj Dolini.  

Način na koji se nosimo sa životom kao odrasle osobe često djeci govori kako je stres neizbježan dio uspješnog života. Tokom dana se preopterećavamo i pod stalnim smo pritiskom a navečer se prepuštamo alkoholu, lijekovima za spavanje ili smirenje. To nije dobar način življenja koji djeca trebaju da vide. 

Predlažem roditeljima da djecu podučavaju vještinama koje su im potrebne kako bi bili otporniji prilikom suočavanja sa stresnim događajima. Iako ne možemo promijeniti zahtjeve koje posao i život donose, možemo se poslužiti tehnikama kao što su meditacija, joga i pravilno disanje kako bi se bolje nosili s pritiskom. 

hd-aspect-1471376428-advice-980

3. Kažemo djeci: budi uvijek zauzet/a. 

Trebali bi im reći: nauči uživati kada ne radiš ništa. 

Čak i u slobodno vrijeme ljudi sa Zapada više cijene visokointenzivne pozitivne emocije kao što je uzbuđenje naspram niskointenzivnih emocija kao što je mir (u istočnim zemljama važi obrnuto). To znači da su rasporedi naše djece obično prepuni vannastavnih aktivnosti i porodičnih obaveza, što im ostavlja malo slobodnog vremena. 

Nema ništa loše u uzbuđenju, zabavi i potrazi za novim iskustvima. Međutim, neki oblici uzbuđenja kao što je stres veliki su izazov za našu psihologiju. Kada preopteretimo djecu

vannastavnim aktivnostima ostavljamo im malo energije za ono vrijeme kada im je energija najpotrebnija. 
Nadalje, istraživanja pokazuju da je veća vjerovatnoća da će naš mozak doći do neke brilijantne ideje kada nismo fokusirani – to je onaj čuveni „aha“ trenutak dok se tuširate ili radite nešto nevažno. Stoga, umjesto da preopterećujete djecu obavezama, omogućite im vrijeme u kojem će se posvetiti aktivnostima koje vole. Djeca mogu svaku situaciji okrenuti u priliku za igru. S druge strane, mogu izabrati i neku aktivnost koja umiruje kao što je čitanje, šetanje psa ili jednostavno ležanje ispod drveta i gledanje u nebo – a sve te aktivnosti pomoći će im da pristupe ostatku svog života smireniji i fokusiraniji. Kada djeci omogućite slobodno vrijeme oni će biti kreativniji i inovativniji. I, što je jednako važno, naučit će kako da se opuste. 

Poenta je u tome da nikad ne bi trebali pred njih postavljati prevelike izazove i ne bi im trebali uskraćivati prilike za učenje. Jedino što ne bi trebali jeste preopteretiti ih do tačke gdje neće imati priliku samostalnu igru, samostalno vrijeme i sanjarenje – vrijeme kad će moći naučiti kako da budu sretni. 

33716-mother-scolding-child-1200-1200w-tn

4. Govorimo djeci: Budite svjesni svojih slabosti i ne budite mekušci.

Trebali bi im reći: Odnosite se dobro prema vama samima.  

Obično roditelji misle da je kriticizam važan za napredak. Iako je samosvjesnot važna, roditelji često djecu uče da budu previše samokritična. Ako roditelj kaže djetetu da treba više da se druži, naprimjer, dijete to može shvatiti kao kritiku svoje prirodno introvertne ličnosti. 

Istraživanje samokritičnosti pokazuje da je to ustvari sabotaža nas samih. Zbog nje smo fokusirani na ono što kod nas nije uredu i to nam umanjuje samopouzdanje. Zbog toga se bojimo poraza i to utiče na naše performanse, lakše odustajemo i donosimo loše odluke. Samokritičnost dovodi do anksioznosti i depresije kada se suočavamo sa izazovima.  

Umjesto toga, roditelji bi trebali ohrabriti svoju djecu da razviju samosažaljenje – da tretiraju sebe kao što bi tretirali prijatleje u vrijeme poraza i boli. To ne znači da djeca trebaju udovoljavati sebi ili odricati se krivnje kada u nečemu pogriješe. To znači da trebaju znati kako da sami sebe ne osuđuju. Naprimjer, stidljivo dijete koje osjeća samosažaljenje reći će sebi da je uredu biti stidljiv ponekad i da njegova ličnost jednostavno nije društvena kao kod neke druge djece te da je uredu postaviti sebi manje, ostvarive ciljeve. Taj način razmišljanja omogućit će djetetu da pobijedi izazove, razvije nove društvene vještine i nauči nešto iz svojih pogrešaka.  

5. Kažemo djeci: svijet je surov, uvijek budi prvi bez obzira na sve.

Trebamo im reći: pokaži saosjećanje prema drugima. 

Istraživanja pokazuju da su, od djetinjstva nadalje, naše društvene veze najvažniji predskazatelj zdravlja, sreće i čak dugovječnosti. Pozitivne veze s drugim ljudima od vitalne su važnosti za našu dobrobit. 

Dopadljivost je također jedan od velikih predskazatelja uspjeha – bez obzira na stvarne vještine neke osobe. U svojoj knjizi Give & Take Adam Grant tvrdi da ako pokazujete saosjećanje prema ljudima oko vas i pružate im podršku umjesto da se fokusirate samo na sebe vjerovatno ćete dugoročno biti uspješniji – sve dok ne dopustite drugima da vas zbog tog saosjećanja iskorištavaju. 

o-kid-and-parent-talking-facebook

Djeca su po prirodi saosjećajna i ljubazna. Međutim, psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi Generation Me tvrdi da mladi ljudi postaju sve više i više obuzeti sobom. Stoga je bitno pospješiti njihove prirodne porive koji ih tjeraju da brinu o tuđim osjećajima. 

Tačno je da je svijet surov. Međutim, bio bi mnogo manje surov kada bi manje važnosti pridavali beskrupuloznim natjecanjima i kada bi više važnosti pridavali učenju kako da se nosimo sa izazovima. 

 

Ne propustite