Gdje bi nam danas bio kraj KAD BI BI(L)O BIJELO DUGME?

Možda smo bili iza gvozdene zavjese, dio trećega svijeta, nesvrstani, ali smo bili svoji, pomalo svačiji, ponekad ničiji, ali unikatni. Nismo živjeli klasičan komunistički život, bili smo buntovnici, revolucionari, Titova raja, bili smo Jugosloveni.

Otac mi priča da, gdje god bismo išli, ljudi bi nas s poštovanjem gledali, ne bi glavu okretali ili se pitali jesu li ovi divljaci s Balkana. Imali smo neku reputaciju, imidž nesalomljivih, ujedinjenih, trećem svijetu uzoritih, neki šarm predvodnika. Stranci bi se ovdje školovali, pa pričali svojim zemljacima kako su Jugosloveni otvoreni, ali i dovoljno konzervativni, s dozom ludi, ali i odmjereni. Živjeli smo neku bajku, barem mi tako otac priča.

Možda mu se danas sve staro čini bajkovitim, jer živimo u vremenu siromaštva i nesigurnosti, novog hladnog rata i sukoba na granici Evrope. Možda me otac samo uvjerava da je njima bilo bolje, jer oni nisu imali internet, noćne izlaske do ranoga jutra i u supermarketu sve na dohvat ruke. A možda se i ja time tješim.

Ja nemam ono što su oni imali. Radne akcije do iznemoglosti, odlaske na more autostopom, noćenja u parku, jer znaš da ti niko ne smije ništa zbog milicije, zvučne disko klubove i Bijelo Dugme...

Eh, da, to Bijelo Dugme je bilo buntovna vodilja vrlih Jugoslovena. U vremenu kada su se rušile visoke moralne barijere, mladi borili za svoj jači glas, žene skidale okove mirnih i povučenih, Dugme je bilo inspiracija mnogima.

Smjeli tekstovi, nastupi i spotovi, još provokativnije naslovnice albuma tadašnjoj su Jugoslaviji donijeli tračak svjetskog rock'n'rolla. Davna 1974. označila je početak muzičke putešestvije koja nije prestala s raspadom SFRJ, jer naprotiv, ona i dalje živi.

Goran Bregović, Željko Bebek, Ipe Ivandić, Zoran Redžić, Mladen Vojičić, Alen Islamović, Milić Vukašinović i ostatak ekipe, koji je dao svoj šmek najpopularnijoj jugoslovenskoj rock grupi, svako u svoje vrijeme, ostat će upamćeni kao neko ko je načinio nevjerovatnu prekretnicu na tadašnjoj muzičkoj sceni.

Njihovu su muziku možda nazivali pastirskim rockom, ponekad plagijatima, trashom i narodnjačkom, ali je definitivno ostvarila najveći utjecaj od svih bendova bivše države.

Devet sjajnih studijskih albuma, bezbroj hitova, turneja i nastupa, neznan broj muzičkih spotova koji su obilježili 15 najaktivnijih godina sarajevske grupe, nijedan rock band više nikad nije doživio. Mogu pričati šta god hoće, ali to je to tako.

Prošle godine je bilo zvanično 40 godina od osnivanja Bijelog Dugmeta, ali ove se očekivala zvanična koncertna turneja po gradovima (danas) zapadnog Balkana (ili regije), baš kao što se to učinilo 2005.

Sjajna je to turneja bila: Sarajevo, Zagreb, Beograd; Koševo, Maksimir, Hipodrom. Preko 330.000 duša je pjevalo su ''Dugmićima''. Kanije se ta turneja nastavila i u drugim gradovima, ali ova tri su ostala upamćena.

Potajno su zaljubljenici u ovu grupu očekivali i ove godine turneju, jer za sljedeći jubilej Bog zna hoće li ''Dugmići'' biti živi. Mnogi od njih su već u šezdesetima, a neki i na pragu istih. Ovaj tekst nije omaž njihovoj karijeri, ovdje ne nabrajam njihove uspjehe, za to postoji Wikipedija, ovdje prizivam još jedan koncert u Bosni slavnih balkanskih Beatlesa.

Ja nisam živio u vrijeme njihove aktivne karijere, ali sam bio tinejdžer kada su pravili jubilej ''30 godina Bijelog Dugmeta''. No, tada zbog godina nisam išao na veliko Koševo da ih slušam, a sada sam spreman da osjetim barem jednom u životu tu nostalgičnu atmosferu.

I vraćam se na početak ove priče, moga oca koji mi je pričao kako je on živio u mojim godinama. I da, tako želim, barem jednu noć, barem malo da osjetim kako je biti Jugosloven. 

Možda mi se svidi, pa i mojim vršnjacima, starijima i mlađima od nas, možda osjetimo taj revolucionarni duh pa promijenimo nešto u ovoj državi, kao što su to nekada mijenjali. Ne vlast, ali su državu gradili. A možda mi se i ne svidi i poželim se već ujutro vratiti u sadašnjost. Onda bih rekao svome ocu: ''Ma šta si ti meni pričao, meni je bolje sad. Sto posto ti je žao što vi niste imali internet u svoje doba i sve ono na dohvat ruke.''

Ali neću znati kako je. Ostaje mi samo da slušam priče i divim se, potajno priželjkujući još jedno Koševo i u sebi govoreći: ''KAD BI BI(L)O BIJELO DUGME''...