Enisa Zulović za Novi.ba: "Da li karcinom znači kraj? Naravno da ne, digni glavu i bori se!"

Bosna i Hercegovina
Enisa Zulović za Novi.ba: "Da li karcinom znači kraj? Naravno da ne, digni glavu i bori se!"
.

Enisa Zulović je, po sopstvenim riječima, majka, supruga, kćerka, prijateljica, osoba koja je kroz teška životna iskušenja otkrila novu snagu i vrijednosti. Po zanima prosvjetni radnik, profesorica geografije, a zaljubljenica u sve što je lijepo i pozitivno, Enisa je život gradila na svojoj vjeri i čestitoj porodici. Sve se mijenja  2013. godine, kada dobija onu 'najstrašniju' vijest – da je oboljela od karcinoma. Umjesto da se preda, Enisa kreće u borbu, lijekovima, terapijama, osmijehom, zagrljajima, i pisanoj riječju. Radi na sebi, uživa u svakom danu i dahu, zahvaljuje na blagodatima koje ima, i tako tešku dijagnozu preokreće u svoju dobit,  na ličnom, duhovnom i porodičnom planu. Napisala je i svoju prvu knjigu „Bolest nije kraj“ u kojoj je sažela svoja iskustva, sa nadom da će i druge inspirisati i ohrabriti da se bore i nikada, nikada ne odustaju. 

U razgovoru za Novi.ba, sa Enisom Zulović, ženom koja je istinska inspiracija, pričali smo o njenoj borbi, knjizi, porodici, i savjetima kako ona teška životna iskušenja iskoristiti kao priliku za lični rast i razvoj.

Razgovarao: Nedim Botić/Novi.ba

Imali ste veliko iskušenje sa karcinomom dojke. Kako je sve počelo?
Sve je počelo početkom 2013. godine, sasvim slučajno napipana mala kvržica u lijevoj dojci. Simptomi nisu postojali, osjećala sam se super, na moju sreću kvržica je isplivala na površinu, u suprotnom napravila bi užasnu situaciju, obzirom da je već bila prisutna vec duže vrijeme.

Invazivni tumor G3, BI-RADS 5, građen od krupnih epitelnih stanica u kojima je pronađeno 50/10 hpf/mitoza, prilično zeznut gad nažalost. Jedino olakšanje u cijelom tom nalazu bilo je to što je imunohistohemijski profil tumora bio HER 2 negativan. HER2 regulira rast i diobu tumorskih stanice, kao i njenu sposobnost migracije i naseljavanja udaljenih područja u tijelu (metastaziranje). 

Tada, moja stvarnost je bila da bolujem od raka, a vjerovanje i uvjerenje da se moram boriti i preživjeti. Ja sam odabrala ovo drugo, jer „svaki život, bez obzira kako velik ili mali bio, koliko sretan ili tužan mora biti put prema Njemu“.

enisa1
Kakvu je ulogu imala vaša porodica na putu borbe protiv karcinoma? 
Jedne prilike sam rekla mužu: “Upamti, bez obzira na to kako se osjećam, kako izgledam, iznutra sam još uvijek JA, tvoja supruga, majka tvoje djece”. Muž je bio najveća podrška, čvrst i hladan kao stijena u jednom momentu, nježan i strpljiv u drugom,  a baš mi je takav i trebao. Djeca su opet posebna priča, najstarija kćerka je najteže prihvatila, odrasla je naglo, nažalost. Amatullah, Minatallah, Abdullah su bili onaj lagani povjetarac koji me tjerao dalje, svaki put kada bih dotakla dno.  Moji roditelji, muževi roditelji, sestre, plejada mojih divnih prijatelja, koji su bili tu onda kada sam ih najviše trebala. Pomiri se insan sa onim što mu je Uzvišeni propisao, no ovo malo duše što ima, dođe u trenutke nemoći, kao blaga perlica na vjetrenjači.

Uvijek kažem “Budite ruka podrške ženama oboljele od karcinoma“. Trebate im, jer lahko je sam pjevati, a plakati nedostaje i rame i snažan stisak ruke. Ne tražimo sažaljenje, jer imamo ga na pretek, nama treba jako malo.

Vaša prva knjiga nosi naslov „Bolest nije kraj“. Zašto ste odabrali baš taj naziv?
Mora li dijagnoza zloćudne bolesti doista značiti kraj? NE!! To su bile prve misli koje su tutnjale mojom glavom, dok sam pisala svoje zabilješke. Na kraju krajeva, shvatila sam da uprkos ne dobrim progonzama, užasnoj dijagnozi, nisam završila sa svojim životom. Bolest me nije dovela do kraja, naprotiv natjerala me da progledam, da shvatim kako nafaka ovisi o Njemu i da tu počinje moj novi  početak. Naziv je morao nositi jasnu poruku i mislim da je upravo sve rečeno u par riječi.

enisa2

U čemu prolanazite motivaciju i snagu da se borite?
Volim one koji se smiju u problemima, koji pronalaze novu snagu u teškoćama, te postaju još hrabriji.  Moja pokretačka snaga su bila djeca, oni su bili svjetlo na kraju tunela. Njegove (muževe) ruke sam doživila kao krila, jer padovi nisu puno boljeli, nego spoznaja da ga mogu izgubiti. 

Za bolesnike u teškim životnim situacijama, vrlo je važno osnažiti društveno povezivanje i zajedništvo sa svojim prijateljima i najbližima, a ne da se povuku u sebe i od sebe otjeraju  one koji im žele pomoći. Samoća nije ono što čovjeku treba u takvim teškim trenucima. Druženje i provođenje vremena sa prijateljima davao mi je osjećaj sigurnosti, podrške i zajedništva, jer lahko je pjevati sam, za ovo drugo je potrebno i rame, snažan stisak ruke.

Koliko je borba sa bolešću, ne samo fizički, već i psihički zahtjevna?
Borba je svakodnevna, obzirom da sam onkološki pacijent, prošla sam radikalne mjere, zdravlje narušeno, jednostavno nauči insan da živi sa dijagnozom. Mnogi su psihički oslabili, pa su potražili stručnu pomoć, posebno oni koji nisu duhovno jaki, jer psiha te na kraju dokrajči. Stalno moramo voditi računa što konzumiramo, o fizičkoj aktivnosti brinuti, kako naše tijelo ne bi osjetilo slabost ni u kojem momentu.

enisa3

Kako se osjećate danas? 
Žene oboljele od raka dojke žive pod pritiskom jer uvijek postoji strah da će se bolest vratiti. Živim kao da mi je zadnji dan, maksimalno uživam sa djecom, na dunjaluk gledam drugačijim očima. Jednostavno  imam  sasvim druge prioritete, subhanallah valjda to dođe sa iskušenjem. Ova geografičarka, piše, crta, bavi se dekupažom, kataloškom prodajom, jednostavno poželi da dan traje duže nego obično, jer samo tako zaboravi na svoju bolest. Tri godine sam bila pod strogim režimom ishrane, danas sebi priuštim taj luksuz da pojedem nešto što ne bih smjela. Najvažnije kontrole  obavljam  u Zagrebu, primam dvostruku hormonsku terapiju, zdravlje je narušeno, jer imam problema sa srcem, šećerom, kičmom. Moja borba se nastavlja.

Koliko društvo ima razumijevanja za oboljele od karcinoma?
Iz moje perspektive u globalu, jako malo. Obični ljudi da, oni koji bi trebali da imaju sluha, gluhi su i nijemi nažalost. U svom slučaju, nailazila sam na otpor, nerazumjevanje, podsmjeh, no predrasude su se ukorjenile, valjda je ljudski da se insan ponese, pa misli, ja sam “nedodirljiv”.. Ovo je bolest 21 stoljeća, nikad ne znaš kad te On može dovesti u slično iskušenje bez obzira što ne posjeduješ faktor rizika. Nemamo udruženja, lokalne zajednice nisu ni zainteresirane da urade nešto po tom pitanju, kako bi oboljelim bilo lakše, kako bi informacije crpili iz prve ruke, na kraju krajeva kako bi imali jednu vrstu savjetovališta.

Koliko vam vjera pomaže na planu borbe za zdravstvenim i životnim iskušenjima?
Jako puno, to je moj izvor sa kojeg se napijam, moj životni put koji traje skoro tri decenije.
Najvažniji akcenat stavljam na tu duhovnu notu, na direktnu konekciju sa Gospodarom, jer Njegova blizina je nešto najljepše što može insan doživjeti. Kroz bolest sam shvatila, kako mislima tražiti Njegovo utočište, kako Ga dozvati i osjetiti Njegovu Milost u trenucima boli, suza. Nikad mi On nije bio bliži, zato na svoju bolest gledam kao blagodat!!

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čudan li je primjer vjernika! Šta god da ga zadesi, njemu je dobro, a u takvoj situaciji nije niko osim vjernika. Ako ga zadesi nešto lijepo, on se (Allahu) zahvali i to bude dobro po njega, a ukoliko ga zadesi nešto loše, on se strpi, pa to opet bude dobro po njega.”  Nakon ovog hadisa, suvišno je bilo što dodati.

enisa5

Često ste nasmijani i širite pozitivnu energiju. Koliko nam pozitivnog nedostaje danas?
Nije baš lahko biti optimista i stalno gledati pozitivnu stranu života, no potrebno je samo malo dobre volje. Znala sam nakon kemoterapije sutradan dovesti djecu u školu,osjećajući neku luckastu energiju, vrijedna ibreta. Često sam strah prekrivala osmjehom, dovoljno je bila spoznaja da sam bolesna, no opet s druge strane sam gledala uvijek svjetliju stranu ..
Pokrenula sam grupu pod nazivom “Bolest nije kraj“, koja okuplja ne samo žene oboljele od kancera, dižemo se zajedno iz ambisa, kroz suze i osmijeh, nadamo se, e to je svrha naše borbe. 

Često čujem lahko je njoj, no niko ne zna koliko je ono moje dobro sam, progutalo emocija. Naučila sam kako uživati u svakom danu, puls me svaki put podsjeti da sam živa, jer mi je Gospodar podario još jednu šansu. Životni moto je: “Kada ste bolesni, mislite o tome kako ćete se ubrzo osećati bolje, kada nešto izagubite, nadajte se da ćete to brzo pronaći, ako tražite parking mesto, verujte da ćete ga naći“. 

enisa4

Kako ste Vi i Vaša porodica proveli ramazanske dane? 
Ovaj ramazan je bio poseban, jer sam ušla u petogodišnju borbu, konačno lakše dišem. Djeca vam mjesec Milosti posebno boje, nekim ružičastim tonovima,  hvala Njemu na uputi. Iftari su u dogovoru sa kćerkama,  trudimo se da namaz obavimo u našem malom džematu.

Ako pitate Amatullah, za iftar najviše voli lisnato sa piletinom, Minatallah voli uštipke, Abdullah palačinke, a mi se ostali uklopimo. Sehur radim kao moja mama, pravim sve da je friško, volim da mi dom ujutru miriše na hranu, da nam se Allah smiluje, i primi naš post inšallah. Teško je opisati te male ručice dok dove čekajući iftar, jako sam ponosna na njih. Pišemo sve, dojmovi su nam itekako bitni, da se sjećamo kako je svaki Ramazan poseban, jer smo zajedno, ostalo je nebitno.

Vaša poruka čitaocima portala Novi.ba?
Život je jednostavno nepredvidljiv. Ono što nas u takvim situacijama održava u životu je uvjerenje da ćemo prije ili kasnije ugledati svjetlost na kraju tunela, treba se boriti do posljednjeg daha. Nada i vjera je ona nit za koju se čvrsto držimo u strahu da se iznenada ne prekine i odvoji nas za sva vremena, od onih koje volimo, a koji su neotuđivi dio naših bića. Budite zahvalni što svako jutro osjetite puls, jer ste živi, ostalo je nebitno…

Ne propustite