Prijateljstvo: Zakoni privlačnosti

Općeprihvaćeno je mišljenje da biramo naše prijatelje na osnovu toga ko su oni. Međutim, na kraju ih zavolimo zbog toga što oni podržavaju nas onakve kakvi mi jesmo.

Kad pitate ljude „Šta daje značaj vašem životu?“ prijateljstvo je uglavnom pri vrhu liste. Ipak, dinamika prijateljstva ostaje misterija. Poput romantine povezanosti i ljubavi, samatra se da se i prijateljstva „jednostavno događaju“. Nova istraživanja pokazuju da jeprijateljstvo mnogo komplikovanija veza nego što se misli. Sa intrigantnom tačnošću, sociolozi i psiholozi su delineirali snage koje privlače i povezuju prijatelje jedne s drugima, počevši od prijelaza iz poznanstva u prijateljstvo. Pratili su obrasce intimnosti koji se pojavljuju među prijateljima i izveli ono nekada neizrecivo „nešto“ što jednom „prijatelju“ daje status „najboljeg“. Te interakcije su minutne ali duboke i sama su srž prijateljstva.

Nekoliko godina ranije naučnici su proveli istraživanje u kojem su pratili prijateljstva u jednoj dvospratnoj zgradi. Ljudi su pretežno bivali prijatelji sa susjedima na njihovom spratu, a oni koji su živjeli na prizemlju u blizini poštanskih pretinaca i stepenica imali su prijatelje na oba sprata. Najmanje je bilo prijateljstava između ljudi sa prvog i ljudi sa drugog sprata. Istraživanje pokazuje da su prijatelji oni kojima se putevi ćesto susreću; naši prijatelji su naše kolege na poslu, u školi, i ljudi koje srećemo u teretani.

Ne iznenađuje injenica da se veze javljaju između ljudi koji se često susreću. Međutim, taj proces je daleko komplikovaniji: zašto započnemo razgovor sa jednom osobom na satu joge a ne sa drugom? Odgovor može biti sasvim očigledan: naš prijatelj u nastajanju voli baštovanstvo, baš kao i mi, voli utrke automobila i meksičku kuhinju. Smije se našim šalama i mi se smijemo njihovim. Ukratko, te dvije osobe imaju zajedničke interese.

To nije sve - samootkrivanje karakterizira trenutak kada par napušta područje prijateljstva i ulazi u rijetku zonu istinskog prijateljstva. „Mogu li porazgovarati s tobom?“ mogu biti i riječi koje ćete uputiti nekome ko će tek postati vaš prijatelj.

„Taj prijelaz iz poznanstva u prijateljstvo obično karakterizira povećanje dubine i širine samootkrivanja,“ smatra sociolog sa Univerziteta Winnipeg Beverley Fehr, autor knjige „Friendship Processes“. „U ranim fazama prijateljstva to je jedan postepen, recipročan proces. Jedna osoba preduzima rizik izlaganja ličnih informacija i potom testira drugu osobu da vidi da li će uraditi isto.

Reciprocitet je klju svega. Kad sam tek završila filmsku školu dobila sam svojh prvi posao u jednoj književnoj agenciji. Mislila sam da sam se sprijatlejila s drugom asistenticom koja je, baš kao i ja, radla za čuvenog agenta s veoma lošim temperamentom. Skoro svaki dan smo ručale zajedno. Naša povezanost bilaje rvsta poput veze između vojnika u ratu. Onda je ona našla novi posao kod publiciste u istoj ulici. I dalje smo ručale zajedno jednom sedmino. Jednom prilikom, dok smo se žalile na svoje šefove, izrazila sam svoju zabrinutost u vezi useljenja kod mog dečka. Ljubazno me saslušala ali nikad nije iznijela ništa iz svog privatnog života. S vremenom su se naši zajednički ručkovi prorijedili, ruale smo zajedno jednom mjesečno, a onda je zauvijek nestala iz mog života. Bila sam voljna da sa njom podijelim svoje probleme ali ona nije željela sa mnom podijeliti svoje. Nedostajao nam je reciprocitet, stoga naše poznanstvo nikada nije preraslo u prijateljstvo. 

Kad se prijateljstvo jednom razvije kroz samootkrivanje i reciprocitet, ljepilo koje sve to povezuje je intimnost. Prema Fehrovom istraživanju ljudi u uspješnim istospolnim prijateljskim vezama posjeduju dobro razvijeno intuitivno razumijevanje uzmi-i-daj principa intimnosti. „Oni koji znaju kako da odgovore na nečije samootkrivanje imaju veću vjerovatnoću za razvijanje zadovoljavajućih prijateljstava.“ Kaže Fehr. Emocionalna ekspresivnost i bezuslovna podrška su glavni sastojci prijateljstva, zajedno sa prihvatanjem, lojalnosti i povjerenjem. Naši prijatelji su tu za nas i u dobru i u zlu, ali rijetko kada prelaze granicu: prijatelj koji pretjerano izražava mišljenje o našem dečku, našoj odjeći, ili našem filmskom ukusu možda nam neće dugo biti prijatelj.

Kada neko instinktivno prihvati pravila to prijateljstvo zaista cvjeta. Kathy je jedna od mojih najstarijih prijateljica – bile smo cimerice na fakultatu i zajedno smo prošle selidbe između država, razvode, smrti i rođenja. Njena sposobnost da bude prijatelj od neprocjenjive je vrijednosti kada prekinete s dečkom. Ona zna kada treba slušati i ispuštati uzvike slaganja, zna kad treba biti oduševljena ili ogorčena ponašanjem vašeg dečka, zna kad vas treba zagrlitii kad vam treba reći da ostavite vino. Ona zna kad je pravi trenutak da vam ponudi svoj kauč. Upravo zbog toga ona ima više prijatelja nego bilo koja druga osoba koju znam.

U poređenju s ovim emocionalnim poklonima korisnost jednog prijatelja blijedi, zaključila je Fehr u svojoj studiji. Sudionici u istraživanju smatraju prijateljevu sposobnost da nam ponudi praktičnu pomoć u vidu novca periferalnom. Ta činjenica često nađe svoje mjesto u filmovima, gdje bogati klinac ne razumije zašto ne može postati popularan iako stalno plaća račun. Novac ne može kupiti ljubav.

Davanje a ne primanje je ono što nas navodi da cijenimo naše prijatelje još više. Američki državnik i inovator Ben Frankin prvi je primijetio paradoks koji je sad poznat kao efekat Bena Franklina: „Onaj ko vam je jednom učinio uslugu bit će vam spremniji učiniti još jednu nego onaj kome ste se sami obvezali.“ U suštini, iako materijalne usluge nisu ni blizu emocionalnim talentima naših prijatelja, mi ipak želimo da potrvdimo našu ličnu prosudbu tako što ćemo investirati posebne kvalitete u one kojima želimo pomoći.

U jednoj klasičnoj studiji sudionici su od naučnika dobili „novac od natjecanja“. Potom je naučnik pozvao neke od njih i objasnio im da je on ustvari koristio vlastiti novac i nije mu ostalo mnogo, pa je pitao može li dobiti šta od tog novca nazad. Većina sudionika se složila da vrate novac. Potom su naučnici otkrili da su oni od kojih je zatražena ta usluga bolje ocijenili naučnika nego oni koje naučnik nije pozvao. Psiholozi smatraju da taj fenomen potječe od želje za pomirenjem osjećaja i akcije i želje da naši instinkti i investicije budu ispravni: „Zašto ću pomoći ovom čovjeku? Mora da je on dobar čovjek.“ Ta privrženost koju osjećamo prema našem poznaniku sa joge nastavit će rasti ako jednog dana taj poznanik zatraži prevoz do kuće i mi to učinimo za njih.

Ako je bliskost osnova  prijateljstva, razumljivo je ako vam je najbolji prijatelj neko s kim ste posebno intimni. Ako se povjerim svom prijatelju i kažem da nemam novaca ili da sam prekinula s dečkom mogla bih i podijeliti detalje o svojim finansijskim brigama ili drami koja je dovela do prekida s dekom. S našim najboljim prijateljima imamo takva visoka očekivanja koja nadmašuju dužnost. Ako smo u nekoj hitnoj situaciji, realnoj ili zamišljenoj, i potreban nam je razgovor, mi očekujemo da naš najbolji prijatelj ostavi sve i požuri k nama.

Po mišljenju socijalnih psihologa Carolyn Weisz i Lise F. Wood sa Univerziteta Pudget Sound u Tacomi, Washington, postoji jedna komponenta prijateljstva koja nadmašuje čak i intimnost: podrška socijalnom identitetu – način na koji naš prijatelj razumije i podržava naš status u društvu ili grupi. Ako sam ja prvo majka a potom trbušna plesačica subotom ujutro u lokalnom plesnom studiju moja najbolja prijateljica će vjerovatno biti neka druga majka budući da ona podržava moj primarni socijalni identitet. Naš socijalni identitet može biti povezan s našom religijom, etničkom grupom, društvenom ulogom ili čak članstvom u nekom posebnom klubu.

Weisz i Wood pokazale su važnost podrške nečijeg socijalnog identiteta tako što su pratile grupu univerzitetskih studenata od prve do posljednje godine studija. Tokom tog perioda, studente su pitale da opisšu nivoe bliskosti, kontakta, generalne podrške i podrške socijalnog identiteta među prijatlejima istog spola.

Rezultati su bili veoma značajni. Uglavnom su bliskost, kontakt i podrška predskazivali da li će dobro prijateljstvo opstati. Međutim, kada su naučnici kontrolisali te kvalitete, samo jedan faktor – podrška socijalnom identitetu – predskazivao je da li će prijatelj eventualno postati najbolji prijatelj. Najbolji prijatelji su često bili dio iste grupe, recimo istog bratstva ili teniskog kluba. Međutim, Weisz i Wood su taokođer otkrile i da prijatelji koji pružaju takvu vrstu podrške također mogu biti i članovi različitih grupa. Ponekad je upravo afirmacija identiteta druge osobe kao člana neke određene grupe bila sve što je bilo potrebno da bi opstalo najbolje prijateljstvo. 

Mi postajemo najbolji prijatelji s ljudima koji potiču naše samopouzdanje tako što afirmišu naš identitet kao člana neke grupe, i situacija je ista u sluaju oba spola. Muškarci koji svoj identitet poistovjećuju sa igračem ragbija u srenjoj školi vjerovatno će nekog bivšeg saigrača nazivati najboljim prijateljem.

Weisz je otkrila da je naša potreba za podrškom našem socijalnom identitetu tako jaka da čak pravi razliku i kod ovisnih osoba. U jednom drugom istraživanju ona je otkrila da ljudi koji zloupotrebljavaju droge imaju veće izglede da se riješe te ovisnosti za tri mjeseca ako osjećaju snažniji konflikt između upotrebe droge i njihovih društvenih uloga. Oni kojima je zloupotreba droga bila u skladu sa njihovom društvenom ulogom imali su manju vjerovatnoću za izliječenje. Zaista su naši socijalni identiteti toliko važni za nas da smo spremni suočiti se s katastrofom samo da ih očuvamo. Držimo se ljudi koji podržavaju naš socijalni identitet i udaljavamo se od onih koji nas ne podržavaju u tom smislu, te čak i mijenjamo prijatelje, odričemo se starih prijatelja koji ne podržavaju našu trenutnu percepciju nas samih i stvaramo nova poznanstva s ljudima koji podržavaju naš identitet.

Većina nas voli misliti da mi volimo naše prijatelje zbog toga ko su oni, a ne zbog načina na koje oni podržavaju ono što mi jesmo. To zvuči narcistički ali, ipak, studije podržavaju tu misao.

Kad nas život iznenadi i promijeni nas u nekom osnovnom smislu, često pribjegavamo promjeni najboljih prijatelja. Najbolji primjer za to su nekadašnji članovi grupa podrške za oboljele od raka dojke čija bolest je izliječena. Iako žene više nemaju rak dojke i vraćaju se svojim porodicama i karijerama, njihov socijalni identitet kao osobe koja je preživjela rak dojke ostaje tako moćan da su njihove osnovne prijateljske veze uspostavljene s ljudima koji su također preživjeli rak dojke – s jedinim ljudima koji mogu razumjeti kroz šta su one prošle i koji mogu razumjeti njihovo viđenje života. Nakon nekih velikih životnih događaja poput braka, roditeljstva ili razvoda, vrlo je lako promijeniti najbolje prijatelje.

Od rane adolescencije pa nadalje naše shvatanje toga šta čini jedno pravo prijateljstvo ne mijenja se mnogo, ali ono što se mijenja jeste naš kapacitet održavanja jedne takve prijateljske veze.  To je dirljiva stvarnost: mi znamo šta znači biti prijatelj i imati prijatelje, ali nakon što diplomiramo i putevi nam se razdvoje – posvećujemo se svojim karijerama, sklapamo brakove, dobijamo djecu, razvdimo se, brinemo se za naše roditelje – obično ne možemo naći dovoljno vremena i energije da održimo prijateljstva. Baš kao i sve drugo u životu, ako želimo ostati prijatelj s nekim to zahtijeva dosta rada. Jednostavno rečeno, moramo se truditi.

Sudeći po psihologinji sa Marquette Univerziteta Debri Oswald, koja je proučavala prirodu i kompleksnost srednjoškolskih prijateljstava, postoje četiri osnovna obrasca ponašanja koja su potrebna da bi se održalo prijateljstvo. Ti obrasci važeći su bilo da imate 17 ili 70 godina.

Komunikacija je srž prva dva obrasca ponašanja: samootkrivanje i podrška, i oba ta obrasca su potrebna da bi se uspostavila bliskost. Moramo biti voljni podijeliti nešto o sebi, podijeliti naš život s našim prijateljima i pričati sa njima o onome što nam se događa u životu. Isto tako moramo slušati prijatelje i pružati im podršku kada je to potrebno.

Nasreću, istraživanja pokazuju da fizička bliskost ima malo uticaja na sposobnost održavanja prijateljstva. Preseljenje u drugu državu ne mora znaiti kraj prijateljstva kao što bi to možda nekada davno bilo, a sve zahvaljujući internetu. Uz emailove i telefonske pozive imamo mogućnost da održimo tu bliskost bez obzira na fizičku udaljenost.

Interakcija je treći neophodan obrazac ponašanja. Morate pisati, morate zvati, morate posjećivati. Potražite najbliži kafe i popričajte o posljednjim dešavanjima. „Nije bitno šta radite, bitno je da postoji interakcija,“ kaže Oswald.

Posljednji i najzahtjevniji obrazac ponašanja jeste pozitivan stav. Socijalni psiholozi naglašavaju potrebu za samootkrivanjem, ali to vam ne daje dozvolu da se iskaljujete na nekom. Kada se sve sabere, ta intimnost koja čini dobro prijateljstvo dobrim mora biti onakva vrsta intimnosti u kojoj uživate i što se bolje osjećate zbog nje osjećat ćete sve više energije da je i održite.

Moja prijateljica Olivija vratila se na fakultet i upisala magistarski studij socijalnog rada. Sada je pretrpana slučajevima i pacijentima koji joj oduzimaju mnogo vremena. Iako živimo blizu, neophodno je da jedna drugoj šaljemo emailove i pozivamo se svaki put kad šetamo, ona u svom susjedstvu a ja u svom, uvijek kada je to moguće. I uvijek, baš uvijek, nađemo vremena za to, i tako ostajemo najbolje prijateljice.