Abdulhak Hadžimejlić za Novi.ba: "U ramazanu sam zavolio kaligrafiju, a ona je danas moj životni poziv"

Abdulhak Hadžimejlić rođen je 8. februara 1995. godine u Fojnici. Nakon završene osnovne škole u Zenici upisuje Karađoz-begovu medresu u Mostaru. Nakon medrese, 2014. godine preko turske državne stipendije nastavlja školovanje na Selçuk Univerzitetu u Konyi, na Filozofskom fakultetu, gdje je trenutno treća godina na smjeru Historija umjetnosti. Imao je jednu samostalnu, i više zajedničkih izložbi u BiH.

S ovim mladim i talentovanim kaligrafom smo razgovarali o tome kako provodi mjesec ramazan, uspomenama i ljepotama mjeseca posta, te njegovoj velikoj ljubavi – kaligrafiji.

Kako protiče ramazan u Konyi?
Imam želju prije svega da poselamim sve čitatelje vašeg portala, sve dobre ljude ma gdje oni bili. Hvala Allahu Milostivom na svim blagodatima, a jedna od najvećih je upravo ovaj mubarek mjesec, prepun prilika za naše bolje danas i ono sutra! Ovaj mubarek mjesec svugdje ostavlja svoj trag! Konya je meni lično izuzetno drag grad, mirno je i svakako da se osjeti i u ovom gradu radost što je ramazan tu. Ljepota je vidjeti da u inače najprometnijim ulicama sada u akšamska doba prođe tek poneko auto ili pješak. Mnogi koji su živjeli sa lošim navikama, vidio sam da im je ramazan lijek, oni koji su dobri, postali su još bolji hvala Allahu, šejtanovo odsustvo je očito i nadati se i doviti da će se taj napredak svih nas razvijati i nakon ramazana.

Vi ste student kaligrafije. Zašto ste se odlučili na taj korak?
Arapsku kaligrafiju doživljavam kao svoj životni poziv, kao istinsku ljubav u ime Allaha. Upravo u mjesecu ramazanu u 2. razredu medrese sa svojim babom napravio sam prve korake u kaligrafiji, pa eto od tada do ovog momenta hvala Allahu ta ljubav nije se ugasila. Početkom 4. razreda medrese ja sam bio nekako svjestan da i da želim stati, ne mogu prestati da pišem. To me ispunjavalo i upotpunjavalo moje vrijeme, moj život. U mojoj porodici kaligrafija i umjetnost uvijek je zauzimala jedno važno mjesto, pa tako da sam upravo evo pri kraju 3. godine na smjeru za historiju umjetnosti na Selcuk Univerzitetu, a uporedo sa tim svake subote imam dersove iz kaligrafije (pismo sulus) kod majstora ove umjetnosti, braće Seyit Ahmeta i Abdurahmana Depelera. 

Možete li za naše čitaoce pojasniti šta znači kaligrafija, kako nastaje neko djelo, kako se ona uči i koja je njena veza s vjerom?
Kaligrafija je svima manje poznata kao krasopis i najčešće viđamo arapsku, latinsku i kinesku kaligrafiju. Svaka zahtijeva izuzetno puno vježbe, strpljenja i ljubavi. Arapska kaligrafija koju mi imamo priliku vidjeti od današnjih majstora, dosegla je svoj vrhunac u svakom smislu te riječi. Počelo je sve još prije 14. stoljeća od hz. Alije. Imamo 6 vrsta pisama, u terminologiji to je poznato kao Aklamu-s-sitte, a to su: Sulus, Nesh, Muhakkak, Rejhani, Tevki i Rik'a.  

Jedna od najbitnijih stvari pored kvalitetno, pravilno ispisanih harfova jeste i originalnost u radu a sa kojom se neće izaći iz okvira tradicionalne arapske kaligrafije. Bitno je dakle da osmislimo istif, odnosno kompoziciju. Posao arhitekte i kaligrafa je dosta sličan, potrebno je dobro znanje, iskustvo, preciznost, originalnost i maksimalna smirenost.  Kaligraf na običnom papiru prvo skicira svoju ideju, planira sve dok ne dođe momenat kad se skica kaligrafu najviše dopadne, što nekad može trajati sedmicama pa i za veće levhe mjesecima.  Nakon toga prelazi se na papir na kojem će se naći levha. Prije samog pisanja bitno je napomenuti da se dobro izvježbaju harfovi koji će se naći na toj levhi. I nakon toga slijedi pisanje. Pazi se na apsolutno svaki dio levhe, piše se što je moguće sporije i sa potpunom koncentracijom. Da bi harf bio odličan mnogi kaligrafi u onom momentu dok povlače liniju ne dišu. Unesu se maksimalno u dodir kalema i papira. Nakon pisanja prelazi se na tertib odnosno na čišćenje žiletom i ukrašavanje harfova, tj. njihovih ivica što također uzima dosta vremena. Profesionalni kaligrafi zavisno od veličine teksta na nekim levhama predano provedu i po  5-6 mjeseci.

Kaligrafiju je najbolje učiti iz meška sa kaligrafom koji ima idžazetnamu, dakle sa nekim ko je prošao kroz proces izučavanja meška do samog kraja, tj. knjigu od 40 ispisanih redova, a počinje se poznatom dovom „Rabbi jessir ve la tu'assir, Rabbi temmim bil hajr“. Na sljedeći red se ne prelazi dok se dobro ne nauči i ne utvrde svi harfovi i vezivanja harfova u prethodnim redovima. Slično je i sa hifzom, potreban je stalan rad, stalno ponavljanje, sabur i jednostavno iskren nijet da bi se uspjelo! Arapska kaligrafija usko je vezana sa našom lijepom vjerom, jer 85% ispisanih levhi su upravo vezani za ajete i hadise. Tu pored njih koristi se i za poslovice, stihove nekih proznih dijela i sl.

Često ste nasmijani i širite pozitivnu energiju. Odakle crpite tu snagu?
Formula je dosta jednostavna. Sve je do insana, koliko želi oko sebe da vidi dobro, koliko radi da bude dobro i njemu i ljudima oko njega. Zavisi sa kakvim ljudima je okružen. Ako si pored ljudi od kojih možeš čuti nešto fino i korisno, koji će biti tu i kad ti ide i kad ti ne ide, ako si pored pozitivnih insana, bićeš ako Bog da pozitivan, i obratno. Fino je rečeno: kako zračiš, tako i privlačiš.  To su neke od stvari na koje ja pazim i koje su meni pomogle da budem elhamdulillah sretan i zadovoljan Allahov rob.

Koliko Vam vjera pomaže u životu, da budete dobar čovjek, student, sin?
Naša vjera je potpuna, dragi Allah kroz Svoj kelam i sunnet Resulullaha dao nam je uputnice kako da budemo uspješni u svakom segmentu svog života. Ne pamtim još da onda kad mi je iman opao, da sam nakon toga ibadete pojačao a da sam ostao na onoj istoj razini. Iman je baš kao imunološki sistem, kad je on slab, i od obične promahe se razboliš. A kad je jak, onda i kad naiđeš na veće neke prepreke, rješavaš ih lahko uz Allahovu pomoć.

Šta Vam prvo padne na um kad spomenemo ramazan?
Naumpadne mi radost dijeljenja onih sretnih trenutaka sehura i iftara s ljudima koje volim. 

Omiljeno jelo za iftar i sehur?
Topa i sirnica. Mogu cijeli ramazan na njima se sehuriti i iftariti.

Imaš li neku dovu koju posebno učiš u ramazanu?
Dvije dove posebno volim su: „Allahu moj, Ti si onaj koji prašta, voliš da praštaš pa oprosti nama!“ i druga je kur'anska dova „Allahumme rabbena atina...“ To je dova koja u suštini obuzima sve moje želje. (Allahu, Gospodaru naš! Daj nam na ovome svijetu dobro a i na buduće svijetu dobro i sačuvaj nas od vatre. Gospodaru naš! Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, kao i svim pravim vjernicima (muminima) onog dana, kada budemo polagali račun za svoja djela. Allahu, Gospodaru naš! Daj nam na ovome svijetu dobro a i na buduće svijetu dobro i sačuvaj nas od vatre. Gospodaru naš! Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, kao i svim pravim vjernicima (muminima) onog dana, kada budemo polagali račun za svoja djela.)

Možete li s nama podijeliti neku uspomenu koja te veže za ramazan?
Jedna od upečatljivih stvari jeste to što sam kaligrafiju počeo proučavati upravo u mjesecu ramazanu.  Nostalgija je također prisutna, jer poželim se iftariti sa ljudima koje sam baš volio, a kojih danas više nema. Molim Allaha da ih uvede u Džennet! Zatim tu su i ramazanske prakse u Rakovici, Konjicu i Ljubuškom, upoznavanje sa mnogim dobrim, čestitim ljudima, sve je to nešto čega se rado volim sjetiti.

Kako provodite ramazanske dane? 
Tokom dana, najviše volim da sam sam, jer na taj način najmanji je rizik da ću nešto pogrešno reći ili da ću čuti nešto što bi me omelo u postu. Provodim uglavnom vrijeme u internatu, pišem, imam svoju hatmu koju učim, poslije nastave volim da odspavam. Nakon iftara, najviše volim vrijeme provesti sa prijateljima koje imam ovdje u Konyi, idemo u različite džamije na teravije.  Nakon teravije do sehura nemam običaj spavati, tako da u tom vremenu najviše nekako volim da pišem, da se čujem sa svojom porodicom i dragim osobama u Bosni i tako. Poslije sehura i sabah namaza, do nastave malo odspavam i tako uglavnom svaki dan. 

Je li ponekad teško biti van domovine za ramazan, daleko od porodice?
Ja lično nemam problema sa tim što sam podalje od porodice i svoje domovine. Naravno poželim često da sam sa njima, pogotovo za mjesec ramazan, ali Allah dragi sve olakša. Kad shvatim da je toliko onih koje nema ko dočekati, koji nemaju živih roditelja, koji su puno dalje od svojih najmilijih nego što sam ja od svojih, odmah mi je lakše. Hvala Allahu na svim blagodatima!

Kad poredite ramazan u Bosni i Turskoj, ima li sličnosti i razlike?
Dosta je sličnosti među nama. Kao i kod nas, većina vjernika ramazan dobro gleda iskoristiti, razni ramazanski programi se prave, javni iftari, radost je itekako prisutna i jednostavno ramazansku atmosferu mogao sam svugdje osjetiti. Za siromašne također ima mjesta na kojima besplatno mogu uzeti ono što im je potrebno za sehur i iftar. Ono što je različito, navest ću bubnjare koji sat vremena prije nastupanja posta prolaze ulicama i bude nas na sehur. Zatim u nas u Bosni paljenje kandilja označava kraj posta, dok to barem u Konyi nema vrijednost, kandilji se ovdje pale uglavnom 10-15 minuta prije ezana. Ono što mi jako lijepo bilo vidjeti jesu i restorani i kafići koji su zatvoreni u toku dana.

Imaš li neku poruku ili savjet za čitaoce portala Novi.ba?
Moja p(prep)oruka neka bude da ovaj mubarek mjesec u kojem se nalazimo, neka bude plodna zemlja u kojoj ćemo dosta korisnog posijati a čije plodove ćemo nakon u ramazanu i nakon ramazana stalno zalijevati, obnavljati! Budimo svjesni konstantno blagodati i Allahove milosti, zahvaljujmo se na onome što imamo da bismo imali još više! Budimo od pokornih, a ne od oholih, i znajmo da apsolutno svaki uspjeh zavisi samo od Milostivog Allaha, Gospodara svih svjetova! 

Razgovarao: Nedim Botić/Novi.ba