RAMAZAN U KNJIŽEVNOSTI/ Musa Ćazim Ćatić: Pjesma “Ramazanska večer”
Musa Ćazim Ćatić jedan od naših najpoznatijih pjesnika. Rođen je u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu.
Sarađivao je sa brojnim listovima, ponajviše u Beharu.
Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu.
Piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.
Spajao je orijentalno-islamsko sa zapadno-kršćanskim, a savladao je arapski, turski i perzijski jezik i prevodio djela sa njih.
Jednu od svojih pjesama posvetio je mjesecu ramazanu.
Stihove ove pjesme donosimo u nastavku.
Suton se spušta, mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.
Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k’o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.
A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.
Suton je pao mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.