ZANIMLJIVO ISTRAŽIVANJE: Zašto činjenice ne mijenjaju naše mišljenje?

Naučnici sa Stanforda su 1975. godine pozvali grupu dodiplomaca da učestvuju u studiji o samoubistvu.

Svako od njih je dobio jedan par oproštajnih pisama. Svaki par sastojao se od jednog pisma napisanog od strane neke nasumične osobe i jednog pisma napisanog od strane nekoga ko je sebi naposlijetku oduzeo život. Studenti su onda trebali odrediti koje pismo je pravo a koje lažno. 

Neki studenti su odmah otkrili svoj talenat za rješavanje ovog zadatka. Od 25 parova pisama, ispravno su identifikovali pravo pismo 24 puta. Drugi studenti su pak otkrili da za njih nema nade – samo u 10 slučajeva uspjeli su identifikovati pravo pismo.

Kao što je često slučaj sa psihološkim studjama, cijela postavka je bila smještena. Iako je polovina pisama doista bila prava – pisma su dobijena od mrtvačkog ureda okruga Los Angelesa – rezultati su bili izmišljeni. Studenti kojima je rečeno da su gotovo u svim slučajevima bili upravu ustvari nisu bili gotovo ništa uspješniji od onih kojima je rečeno da su uglavnom griješili.

U rugoj fazi studije ova obmana je otkrivena. Studentima je rečeno da je pravi cilj eksperimenta bilo procjenjivanje njihovih odgovora na to da su upravu ili u krivu (što je bila još jedna obmana). Konačno, od studenata se tražilo da procijene koliko oproštajnih pisama su ustvari uspjeli ispravno identifikovati i koliko pravih pisama bi po njihovom mišljenju jedan prosječan student mogao identifikovati. Onda se desilo nešto zanimljivo. Studenti u grupi koja je ostvarila bolje rezultate mislili su da su ustvari odradili zadatak jako dobro – znatno bolje od prosječnog studenta – iako im je rečeno da nemaju nikakve osnove za takvo razmišljanje. U skladu s tim, studenti u grupi s lošijim rezultatima mislili su da su odradili zadatak lošije od prosječnog studenta – još jedan jednako neosnovan zaključak.

„Kada se impresije jednom formiraju jako ih je teško promijeniti,“ zaključili su naučnici.

Nekoliko godina kasnije, nova grupa studenata sa Stanforda je poznava da učestvuje u povezanoj studiji. Studentima su uručene informacije o dvojici vatrogasaca, Franku K. I Georgeu H. Između ostalog, u Frankovoj biografiji stajalo je da ima malu kćerku te da voli ronjenje. George je imao malog sina i igrao je golf. Taj paket informacija također je uključivao i njihove odgovore na test koji su naučnici nazvali test odabira između rizičnog i konzervativnog. Prema jednoj verziji paketa, Frank je bio uspješan vatrogasac koji je na testu gotovo uvijek birao najsigurnije opcije. U drugoj verziji, Frank je također birao najsigurniju opciju, s tim da je ovaj put on bio loš vatrogasac kojeg su njegovi nadređeni nekoliko puta prijavljivali. I u ovom slučaju, negdje na sredini studije studenti su informisani o tome da su obmanjeni i da su informacije koje su im date u potpunosti izmišljene. Studenti su onda zamoljeni da opišu svoje vlastite utiske.

Po njihovom mišljenju, kako bi se uspješan atrogasac postavio spram rizika? Studenti koji su primili prvi paket informacija mislili su da bi uspješan vatrogasac izbjegavao rizik. Studenti u drugoj grupi mislili su da bi uspješan vatrogasac objeručke prihvatio rizik.

Čak i nakon što im je rečeno da su „njihova mišljenja zasnovana na izmišljenim informacijama, ljudi i dalje odbijaju da prilagode svoje mišljenje u skladu sa novim informacijama,“ zaključili su naučnici. U ovom slučaju studenti su poprilično podbacili, budući da samo dvije informacije ne bi nikada mogle biti dobra osnova za generalizaciju.

Ove studije sa Stanforda postale su poznate. Zaključak da ljudi nisu u stanju ispravno razmišljati donesen od strane grupe akademika 1970-ih godina bio je šokantan, no više nije. Hiljade naknadnih studija i eksperimenata su potvrdile i objasnile ove rezultate. Svako ko je pratio ta istraživanja ili nekada pročitao Psychology Today zna da bilo koji student post-diplomskih studija može dokazati da su ljudi koji se čine razumni često u potpunosti iracionalni. Gotovo nikad se ovi pronalasci nisu činili toliko relevantnim kao danas. Zagonetka ostaje: kako smo postali ovakvi?

U novoj knjizi „Enigma razvoja“, kognitivni naučnici Hugo Mercier i Dan Sperber pokušali su dati odgovor na ovo pitanje. Mercier, koji radi u francuskom istraživačkom institutu u Lionu, i Sperber, koji trenutačno podučava na Centralnom Evropskom Univerzitetu u Budimpešti, ističu da je razlog za takvo ponašanje jedna evolvirana osobina, poput dvonožnosti ili trobojnog vida. Pojavila se u afričkim savanama i u tom kontekstu je treba i interpretirati.

Mercier i Sperber argumentuju sljedeće: najveća prednost ljudi naspram ostalih vrsta jeste naša sposobnost da sarađujemo. Saradnju je teško uspostaviti i gotovo jednako teško održati. Za svaku osobu individualan rad je uvijek najbolji izbor. Razum se razvio ne da bi nam omogućio da rješavamo apstraktne, logičke probleme ili da izvodimo zaključke iz nepoznatih informacija, nego da bi riješio probleme koje donosi život u saradničkim grupama.

„Razum je adaptiranje hipersocijalnoj niši koju su ljudi razvili za sebe,“ pišu Mercier i Sperber. Navike uma koje se čine čudnim ili neozbiljnim ili jednostavno glupim sa intelektualističke tačke gledišta pokazuju se mudrim sa interakcijskog gledišta.

Razmišljajte o onome što je postalo poznato kao „pristranost potvrde“ – težnja ljudi da prihvate informacije koje se slažu sa njihovim mišljenjem i odbiju informacije koje su u suprotnosti s njihovim mišljenjem. Među svim identifikovanim oblicima pogrešnog razmišljanja pristranost potvrde je među najčešćim – to je glavna ideja mnogih knjiga i eksperimenata. Jedan od najpoznatijih eksperimenata je sproveden upravo na Stanfordu. U svrhu ovog istraživanja, naučnici su okupili grupu studenata koji su imali oprečna mišljenja o smrtnoj kazni. Polovina studenata je bila za smrtnu kaznu i mislili su da smrtna kazna smanjuje stopu zločina, dok je druga polovina studenata bila protiv smrtne kazne smatrajući da nema nikakav uticaj na stopu zločina.

Naučnici su tražili od studenata da odgovore na dvije studije. Jedna studija je bila u korist argumenta da smrtna kazna smanjuje stopu zločina a druga studija je sadržavala informacije koje čine taj argument upitnim. Obje studije su bile izmišljene i osmišljene na način da prezentuju jednako ubjedljive statistike. Studenti koji su u početku podržavali smrtnu kaznu ocijenili su informacije u korist smanjenja stope zločina daleko kredibilnijim te informacije protiv smanjenja stope zločina daleko manje ubjedljivim. Studenti koji su ispočetka bili protiv smrtne kazne učinili su upravo suprotno. Oni koji su u studiju ušli podržavajući smrtnu kaznu sada su bili još više za smrtnu kaznu, dok su oni koji su bili protiv smrtne kazne sada bili još više protiv nje.

Ukoliko je svrha razuma da se donose razumne odluke, onda je teško zamisliti veću manu tog koncepta od pristranosti potvrde. Mercier i Sperber predlažu da zamislite miša koji razmišlja na način kao i mi. Ukoliko je taj miš ubijeđen da nema mačaka u blizini, on će ubrzo postati večera. Budući da pristranost potvrde navodi ljude da odbace dokaze novih ili podcijenjenih prijetnji – ljudska verzija mačke iza ugla – može se reći da je to jedna osobina koja bi se trebala odbaciti. Mercier i Sperber misle da činjenica da i čovjek i miš prežive dokazuje da imamo određenu sposobnost adaptacije i ta sposobnost je povezana sa našom hipersocijalnošću.

Mercier i Sperber preferiraju izraz „pristranost na mojoj strani“. Oni ističu da ljudi nisu nasumično lakovjerni. Kada se suočimo sa tuđim argumentom poprilično smo vični primjećivanju njegovin mana. Gotovo uvijek smo slijepi na vlastita mišljenja.

Jedan skori eksperiment proveden od strane Merciera i njehovih evropskih kolega dokazuje tu asimetričnost. Od sudionika je traženo da odgovore na niz jednostavnih problema zaključivanja. Onda su zamoljeni da objasne svoje odgovore te im je data šansa da prilagode svoje odgovore ukoliko identifikuju bilo kakve greške. Većina njih je bila zadovoljna svojim originalnim izborom – manje od 15 posto sudionika je promijenilo svoje mišljenje drugi put.

U trećem koraku, sudionicima je dat isti problem sa njihovim odgovorom i odgovorom nekog drugog sudionika koji je došao do nekog drugog zaključka. Opet im je data prilika da promijene svoj odgovor. Međutim, tu postoji mali trik – odgovori koji su njima predstavljeni kao tuđi su ustvari njihovi vlastiti odgovori i obratno. Otprilike polovina sudionika je shvatila šta se dešava. Ljudi u drugoj polovini su odjednom postavi znatno više kritički nastrojeni. Skoro 60 posto njih je sada odbilo odgovore s kojima su prije toga bili zadovoljni.

Prema Mercieru i Sperberu, ova asimetrija predstavlja ono za šta je razum ustvari i kreiran da izvodi – da nas spriječi da padnemo pod uticaj drugih ljudi u grupi. Živeći u malim grupama lovaca i sakupljača, naši preci su primarno bili zaokupljeni svojim socijalnim statusom, brinući se za to da oni ne riskiraju svoj život loveći dok se drugi povlače oko pećine. Bilo je malo prednosti jasnog razmišljanja, a dosta se moglo dobiti od pobjede u raspravama.

Među mnogim stvarima o kojima se naši preci nisu brinuli su također i preventivni učinci smrtne kazne i idealne osobine vatrogasaca. Oni se također nisu trebali brinuti ni oko naštimanih istraživanja, ili lažnih vijesti, ili Twittera. Stoga nije ni iznenađujuće što nas u današnje vrijeme razum često iznevjeri. Kao što Mercier i Sperber pišu, „ovo je jedan od mnogih slučajeva gdje se okruženje tako brzo promijenilo da prirodna selekcija nije mogla ići ukorak s promjenom.“

Steven Sloman, profesor na Brown univerzitetu, i Philip Fernbach, profesor na Univerzitetu i Koloradu, su također kognitivni naučnici. Oni također vjeruju da je socijalnost ključ funkcionisanja odnosno nefunkcionisanja ljudskog uma. Svoju knjigu “Iluzija znjanja: zašto nikad ne razmišljamo sami“ započinju sa – toaletima.

Gotovo svako u Sjedinjenim Američkim Državama i širom razvijenog svijeta upoznat je sa toaletima. Tipični toalet ima jednu keramičku školjku ispunjenu vodom. Kada pritisnete duge, ta voda kao i sve ostalo što se nalazi unutar školjke biva usisano u cijev koja vodi do kanalizacijskog sistema. Pitanje je kako se to ustvari dešava?

U istraživanje sprovedenom na univerzitetu Yale, post-diplomski studenti su trebali ocijeniti svoje razumijevanje svakodnevnih uređaja, uključujući toalete, rajferšluse, i cilindrične bravice. Onda su trebali napisati detaljna, korak-po-korak objašnjenja kako ti uređaji rade te ponovo ocijeniti svoje razumijevanje. Rezultati su razotkrili svo neznanje studenata, budući da su njihove samoprocjene bile totalni promašaji (ispada da su toaleti daleko komplikovaniji nego što izgledaju).

Sloman i Fernbach vide ovaj efekat kojeg nazivaju „iluzija eksplanatorne dubine“ svuda oko nas. Ljudi misle da znaju više nego što ustvari znaju. Ono što nas tjera da budemo ustrajni u svojim uvjerenjima jesu drugi ljudi. U slučaju mog toaleta, neko drugi ga je kreirao da bih ga ja mogao jednostavno koristiti. To je nešto u čemu su ljudi jako dobri. Oslanjamo se na stručnost drugih još od trenutka kada smo otkrili kako da lovimo zajedno, što je vjerovatno bio jedan od ključnih dijelova razvoja u našoj evolucijskoj historiji. Tako dobro sarađujemo da uopće ne znamo gdje naše razumijevanje staje a tuđe počinje.

„Jedna implikacija prirodnosti s kojom dijelimo kognitivni rad jeste ta da ne postoji jasna granica između ideja i znanja jednog čovjeka od ideja i znanja drugih članova grupe,“ pišu Sloman i Fernbach.

Ovo nepostojanje granica ili zabuna je ključna za napredak. Kako ljudi izmišljaju nove alate da bi se zadovoljili novi načini života tako i simultano kreiraju nova područja neznanja – da su svi bili ustrajni u savladavanju tehnike izrade metala Brončano doba ne bi bilo toliko važno. Kada se radi o novim tehnologijama, nepotpuno razumijevanje ima oznažujuća svojstva.

Domena politike je područje u kojem dolazi do nevolja, kažu Sloman i Fernbach.jedna je stvar ako pustite vodu u toaletu bez da ste upoznati s tim kako toalet funkcioniše, a sasvim druga stvar je ako ste za ili protiv zabrane useljavanja bez posjedovanja znanja o tome. Sloman i Fernbach citiraju anketu sprovedenu 2014. godine, nedugo nakon što je Rusija aneksirala ukrajinski teritorij Krima. Ispitanici su trebali odgovoriti na pitanje kako bi SAD trebale reagovati te da li mogu naći Ukrajinu na karti. Što su veće promašaje ispitanici pravili po pitanju geografije to su više zagovarali vojnu intervenciju. Ispitanici su bili toliko nesigurni po pitanju lokacije Ukrajine na mapi da je prosječan odgovor bio pogrešan za čak 3500 km, što je otprilike udaljenost između Kijeva i Madrida.

Druge ankete su imale slične poražavajuće rezultate. „Kao po pravilu, jača ubjeđenja po određenim pitanjima de roizilaze iiz dubljeg razumijevanja problema,“ pišu Sloman i Fernbach. Ovdje naša ovisnost o drugim umovima naglašava problem. Ukoliko je vaše mišljenje o pristupačnoj medicinskoj brizi neosnovano i ja svoje mišljenje baziram na vašem, onda je i moje mišljenje jednako neosnovano. Kada razgovaram sa nekim i neko se složi sa mnom, njegovo mišljenje je također neosnovano, ali budući da nas je sada troje koji mislimo isto sve smo više samozadovoljni po pitanju naših stavova. Ukoliko sad mi svi odbacimo sve informacije koje su u suprotnosti s našim mišljenjem i kažemo da su neubjedljive, onda dobijete nešto poput Trumpove administracije.

„Na ovaj način jedna zajednica znanja može postati opasna,“ naglašavaju Sloman i Fernbach. Njih dvojica su izveli vlastitu verziju eksperimenta sa toaletom, mijenjajući kućne uređaje javnim politikama. U istraživanju sprovedenom 2012. godine, pitali su ljude za njihovo mišljenje o stvarima poput da li bi trebao postojati samofinansirajući zdravstveni sistem ili da li bi učitelji trebali biti plaćeni po zaslugama. Ispitanici su trebali izraziti svoj stav u smislu slaganja ili neslaganja sa prijedlozima i onda su trebali objasniti što detaljnije kakve bi uticaje imala implementacija te dvije politike. Taj korak je bio problematičan za mnoge. Kada su opet pitani da iskažu svoj stav, smanjili su intenzitet svojih odgovora te su se slagali i nneslagali sa mnogo manje žestine.

U ovom rezultatu Sloman i Fernbach vide malo nade. Ako mi i naši prijatelji ili sveznalice sa CNN-a provedemo manje vremena propovijedajući i više vremena razmišljajući o implikacijama predloženih politika shvatit ćemo koliko ustvari ne znamo i u skladu s time ćemo prilagoditi svoje stavove. Sloman i Fernbach kažu da ovaj nain „može biti jedini način razmišljanja koji će razbiti iluziju eksplanatorne dubine i promijeniti stavove ljudi.“

Jedan od način da gledamo na znanost jeste da posmatramo znanost kao sistem koji ispravlja prirodne sklonosti ljudi. U jednom laboratoriju pod dobrim vodstvom nema mjesta za pristranost – rezultati se moraju moći reprodukovati u drugim laboratorijama od strane naučnika koji nemaju nikakav motiv da dođu do istih rezultata, i to je jedan od razloga zašto se taj sistem pokazao uspješnim. Prepirke mogu isrsnuti u bilo kojem trenutku, ali metodologija ipak pobjeđuje. Nauka ide naprijed, čak i ako mi stojimo u mjestu.

U knjizi „Poricanje do smrti: zašto ignorišemo činjenice koje nas mogu spasiti“, psihijatar Jack Gorman i njegova kćerka Sara Gorman, specijalista javnog zdravstva, ispituju tu razliku između onoga što nam nauka kae i onoga što kažemo sami sebi. Oni su fokusirani na uporna vjerovanja koja ne samo da su ubjedljivo pogrešna nego također i potencijalno smrtonosna, kao naprimjer ubjeđenje da su vakcine opasne. Naravno, ono što je ustvari opasno jeste izbjegavanje vakcinisanja – to je razlog zašto su vakcine uopće izmišljene. „Imunizacija je jedan od velikih uspjeha moderne medicine,“ pišu Gormani. Ipak, bez obzira koliko naučnih studija potvrdi sigurnost vakcina te da ne postoji nikakva povezanost imunizacije i autizma, protivnici vakcinisanja i dalje ustraju u svojim vjerovanjima. Oni sada na svojoj strani imaju i Donalda Trumpa koji je rekao da, iako su on i njegova supruga vaksinisali sina Barrona, ipak to nisu uradili u roku koji su preporučili pedijatri.

Gormani također tvrde da su načini razmišljanja koji se sada čine samouništavajućim u nekom trenutku u prošlosti morali biti prilagodljivi. Oni također posvećuju dosta pažnje pristranosti potvrde te tvrde da taj koncept ima fiziološku komponentu. Oni citiraju istraživanja koja predlažu da ljudi osjećaju istinsko zadovoljstvo – navalu dopamina – kada procesuiraju informacije koje podržavaju njihova uvjerenja. „Dobar je osjećaj potvrditi svoj stav čak i ako je taj stav pogrešan,“ Gormani pišu.

Gormani ne žele samo da identifikuju načine na koje možemo griješiti, oni ih također žele i ispraviti. Oni vjeruju da mora postojati neki način da se ubijede ljudi da je vakcinisanje dobro za djecu i da je oružje opasno (još jedno široko rasprostranjeno ali statistički nepotvrđeno vjerovanje koje bi oni željeli pobiti jeste mišljenje da posjedovanje oružja povećava sigurnost). Ovdje se susreću sa pobrojanim problemima. Čini se kao da ne pomaže kada ljudima date prave informacije, oni ih jednostavno odbace. Možda bi utjecanje na njihove emocije imalo više uspjeha, ali taj potez je neetičan. „Jedan izazov koji nastavlja da postoji jeste otkrivanje načina tretiranja sklonosti koje vode do stvaranja pogrešnih naučnih vjerovanja,“ pišu Gormani u svojoj knjizi.

„Enigma razuma“, „Iluzija znanja“ i „Poricanje do smrti“ su knjige napisane prije novembarskih izbora. Ipak, one predviđaju Kellyanne Conway i uspon alternativnih činjenica. Ovih dana čini se kao da je cijela država predata u ruke ogromnog psihološkog eksperimenta kojeg ili ne vodi niko ili kojeg vodi Steve Bannon. Racionalni agenti mogli bi smisliti rješenje problema. Ipak, literatura po ovom pitanju definitivno nije ohrabrujuća.