Prva stanica na putu do uspjeha zove se 'Dno'
Rekla sam materi „istekla mi je osobna, sutra selim, o’š ić sa mnom da se slikam“. Došla sam tu s jednim kuferom, jednom diplomom, jednom nejasnom slikom onoga što me čeka i s glavom punom snova, ali i s idejom da krećem od nule. Ako treba kuhati kave drugima, kuhat ću kave drugima.
Korak s kavama sam preskočila (srećom za sve one koje bi te kave dopale jer u kuhanju istih sam i danas očajna), ali sam i dalje započela svoj poslovni put s dosta nezavidne pozicije. Pozicije ne pitaj, radi, uči i ne prigovaraj… a sve to za manje više kikiriki na kraju mjeseca. Nije mene moja mater kraj kontejnera našla, ali znala sam nekako od početka da tako treba biti. Dobre stvari treba i zaslužiti. I nije mi padalo na pamet pitati, ne raditi, ne učiti i prigovarati. Mahanje diplomom nekome pred nosom, k’o da mi je u paketu s njom došla sva pamet ovog svijeta, nije mi bila opcija ni u najluđem ludilu.
Znala sam da ništa ne znam i znala sam od kud se kreće. S dna.
Ovo doduše nije priča o meni koja sam eto već sa svoje 22 godine prokljuvila život, jer nisam, ni tad ni sad, sedam godina kasnije. Ovo je razbijanje iluzija svima onima koji dođu pred mene ili pred bilo koga drugog na ovoj planeti tko radi, grize i bori se od jutra do sutra, i kaže mu „blago tebi“, zasnovano na par fotki na Instagramu i ideji o tome kako je nekome drugome lako, bilo i bit će, kako drugačije.
To „blago tebi“ je pljuvanje na svako moje ustajanje u 4:30 i zatvaranje laptopa u 22 sata. To „blago tebi“ je bacanje u vjetar svih mojih loših dana, stresa i beskrajnog truda.
To „blago tebi“ tako lako i nepromišljeno prevaljeno preko usana je u konačnici teški bullshit, jer ništa meni nije blago više nego tebi ili bilo kome drugome. Ništa meni nije bilo lakše nego tebi ili bilo kome drugome. Malo koga na svijetu je dočekao put do uspjeha ili barem života dostojnog čovjeka posut laticama, na lijepe oči. Većina nas smo ipak obični smrtnici koji smo pojeli govana i govana dok nismo došli tu gdje jesmo, a realno jedemo ih i danas.
I nismo pitali radi li se vikendima.
I nismo tražili povišicu svakog prvog u mjesecu.
I nije nam bilo ispod časti izvjesno vrijeme biti na dnu, a onda puževim korakom gurati naprijed.
I nije nam bilo lako, ali nismo ni dopuštali da postane preteško i da odustanemo.
Nego smo radili, učili, grizli, trudili se, ustajali noću i vraćali se doma noću, istraživali, nadograđivali, vježbali. Čitali i radili na sebi… A onda, kad bi nam bilo dosta, onda bi još malo potegnuli. I dalje s nejasnom idejom o tome što nas čeka. I dalje ne usuđujući se uopće nadati da će doći taj jedan ponedjeljak, srijeda ili petak kad će se sve to donekle isplatiti. Taj dan kad će biti ne „blago vama“ nego „bravo vi“. A taj dan neminovno dođe kao rezultat gore navedene računice.
Ako ćeš trošiti svoje vrijeme na mjerenje kome se blago a kome ne, odmah ti kažem da nećeš daleko doći. Spusti glavu, radi, uči, grizi, trudi se, ustaj noću i vraćaj se doma noću, istražuj, nadograđuj, vježbaj.
Čitaj i radi na sebi… A onda kad ti bude dosta, onda još malo potegni. I nemoj odustati.
Put do uspjeha nije u panoramskom razgledavanju drugih oko sebe. Put do uspjeha je u gledanju sebe i radu na sebi koliko god možeš… I onda još malo.
(24sata.hr)