PRIČA KOJA SE PRENOSI S KOLJENA NA KOLJENO: Kako je nepismeni Hercegovac zgrnuo milione u Americi!
Na društvenim proširila se zanimljiva anegdota koja se generacijma prenosi s koljena na koljeno.
Život Obrada Miličevića, iz sela Zvjerine u Hercegovini, može se uporediti sa sudbinama najpoznatijih likova, ali onih fiktivnih. Njegov odlazak u SAD i pozadinska priča tog putovanja, koja se decenijama prepričava, nije ništa manje zanimljiva od onih holivudskih.
Anegdotu prenosimo u cjelosti…
Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gdje ne uspjeva ništa drugo sem Hercegovaca odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći.
Prođe sve ispite. Bio je zdrav k’o drijen, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamena s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije…
Na kraju, nakon što ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rješenje, ali on odbije da to učini.
‘Zašto nećeš da potpišeš?’, upitaše ga.
‘Ne umijem’, odgovori. ‘Nijesam pismen’.
‘Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?’
I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom ‘San Đovani di Mesina’ iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima američke Montane.
Kao što kaže stara poslovica: ‘Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.’
Poslije mnogih potucanja, Obrad, kojem su u New Yorku upisali novo ime O’Bryan, tražeći mjesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na sjeverozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Crossman. Živio je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa City. Država Arizona mu dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cijenu od pet dolara.
Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći.
Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.
I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard oil kompanijom, koja je iz Phoenixa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!
‘Zbog čega nećete da potpišete ugovor?’, upita ga zapanjeni advokat.
‘Nijesam pismen’, odgovori on.
‘Gospodine O’Bryan’, reče advokat, ‘vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!’
‘Postao bih žandar u Bileći’, odgovori Obrad.”