Od slomljenog srca se nikad nije oporavila: Ni stotine ljubavnika nije moglo da ga zamjeni! (FOTO)

Francuska pjevačica i nacionalni simbol, koja je umrla 1963. godine, glasom je stekla svjetsku slavu i bogatstvo, ali ne i sreću u ljubavi, a i danas važi za najveću ikonu šansone.

Edit Pjaf je bila više od pop-zvijezde. Ona je mit, nacionalni simbol, pojam francuskog duha i strasti, a njene najpoznatije pjesme, poput ’La vie en rose’, ’Hymne à l’amour’ ili ’Non, je ne regrette rien’, opšta su mjesta francuske šansone. One se slušaju i danas, i gotovo da nema Francuza koji ne zna za njih.

Pedesetih godina prošlog vijeka Edit Pjaf je osvojila je svijet, održala više uspješnih turneja po Sjevernoj i Južnoj Americi, o njoj je snimljeno i nekoliko filmova, a ’La vie en rose’ iz 2007, u režiji Olivijea Dana, doneo je Oskara Marion Kotijar koja je glumila slavnu pjevačicu.

Naravno, o njoj je napisano i brdo knjiga, a jedna od posljednjih, ’Pjaf, francuski mit’, autora Roberta Belera, nije bila nimalo laskava. On je po raznim arhivama istraživao njenu korespondenciju, između ostalog došao je i do javnosti nepoznatih pisama što ih je slala pjesniku Žaku Buržau, dugogodišnjem prijatelju kojemu je s povjerenjem otvarala dušu.

Na osnovi tih pisama i drugih dokumenata Beler u knjizi pobija neka opšte poznata mjesta iz njene biografije: da je rođena naulici, pod plinskom svjetiljkom, te da su njenoj majci pri porođaju pomogla dva policajca koja su se našla u blizini, da je u djetinjstvu nekoliko godina zbog bolesti očiju bila slijepa, ali se čudesno izliječila poslije hodočašća u svetilište Tereze iz Lizisjeksa, i ono najvažnije – da je tokom Drugog svjetskog rata pomagala zarobljenim francuskim vojnicima da pobjegnu iz njemačkih logora.

– Za početak, ona u ljubavi nije bila žrtva kao što je stalno tvrdila, govoreći da je ružna i da je vole samo zato što je Edit Pjaf, nego je bila nezasita zavodnica koja je ostavljala muškarce kad bi joj dosadili, a onda govorila da su je oni odbacili. Cijelog života je lagala, stvarajući o sebi mit koji su onda ’dorađivali’ njeni prijatelji. Nije rođena na ulici, nego u bolnici, u blizini roditeljskog doma, u istočnom djelu Pariza. Isto tako, nije bila slijepa od treće do sedme godine, nego je možda bolovala od virusne infekcije – ispričao je Beler u intervjuu povodom izlaska knjige prije nekoliko godina.

– Tim lažima je svoju biografiju učinila zanimljivijom i ispunila je romantikom, a mnogo su ozbiljnije one o njenoj ulozi u Drugom svetskom ratu. Tvrdila je da je krijumčarila lažne lične dokumente u nacističku Njemačku i tako pomogla francuskim zarobljenicima da pobjegnu iz nemačkih logora. Nije mi cilj da je stavim na optuženičku klupu, ali istina mora da se zna. Lagala je o svojoj ulozi kako bi izbjegla optužbe da je tokom rata sarađivala s neprijateljem. Prvo je tvrdila da je spasla 118 zarobljenika, potom 147, a onda više od dvjesta. Ali, niko od ljudi koje je navodno spasla nije se oglasio poslije rata da bi joj se javno zahvalio. Osim toga, možete li da zamislite kako je tada bilo teško izraditi lažne dokumente… – dodao je Beler.

Ipak, bez obzira na njegovu knjigu, Edit Pjaf je ostala najomiljenija francuska pjevačica. Neki detalji iz njenog života – u koje su sumnjali i drugi prije Belera – možda nisu onakvi kakvima ih je ona prikazivala, ali njene pjesme i ono što one znače Francuzima nisu izgubile ništa od šarma i privlačnosti.

Edit Pjaf, pravim imenom Edit Đovana Gasion, rođena je 19. decembra 1915. u bolnici Tenon u Belvilu u Parizu. Ime je dobila po britanskoj bolničarki Edit Kavel, koja je u Prvom svjetskom ratu bila pogubljena jer je pomagala francuskim vojnicima da pobjegnu iz njemačkog zarobljeništva. Editin otac Luj-Alfons Gasion bio je ulični akrobata, porijeklom iz Normandije, a majka Aneta Đovana Melar,pjevačica koja je nastupala pod umjetničkim imenom Lin Marsa, po ocu je bila Francuskinja, a po majci Italijanka. Nadajući se da će ostvariti karijeru i van kafana, sajmova i jeftinih svratišta, nedugo posle rođenja kćerke ostavila je nju i muža. Zato ju je otac prvo dao na čuvanje ženinoj majci Aiki, a kad je video da se ona loše stara o njoj,odveo ju je svojoj majci Luizi, vlasnici bordela u Bernaju u Normandiji, vjerujući da je za djevojčicu bolje da bude u javnojkući s bakom koja je voli i brine o njoj, nego kod žene koja se ponašala kao da joj unuka smeta u životu.

Edit je zaista imala samo lijepe uspomene na baku Luizu, i iako je kasnije tvrdila da je u bordelu oboljela i ostala bez vida, nikada ništa loše nije rekla o baki.

Kad joj je bilo deset godina, otac ju je uzeo, a kako je lijepo pjevala, počeo je da je vodi sa sobom, pa su zajedno nastupali – on je žonglirao, a ona pjevala popularne šansone. Edit se svidjeo takav život, te kad joj se otac jednom razboljeo, nastupala je sama skupljajući novac od darežljivih prolaznika.

Sa 14 godina otišla je od oca i zaposlila se kao sluškinja, ali je taj posao brzo napustila i vratila se na ulicu. Pjevala je u kafanama, na pariskim trgovima, zabavljala se s prijateljicom Simon Berto, s kojom je ostala bliska do kraja života, upoznala mnoštvo muškaraca… U 17. godini prvi put se zaljubila, u zidarskog radnika Luja Dipona i s njim ostala u drugom stanju. Pošto je rodila kćerku Marselu sve troje su neko vrijeme živjeli u iznajmljenom stanu zajedno sa Simon, ali Edit nije mogla da se smiri. Nedugo poslije porođaja ostavila je kćerku Luju i nastavila da luta pariskim ulicama i pjeva gdje god može, nadajući se da će je čuti neki agent i ponuditi joj stalni angažman.

Na karijeru je zaboravila samo nakratko, kad je njena kćerka s dvije godine oboljela od meningitisa i umrla. Njena smrt ju je teško pogodila, prebacivala je sebi da se to možda ne bi dogodilo da je ostala s Lujem i brinula o njoj, a urbana legenda kaže da se prostituirala kako bi došla do novca za kćerkinu sahranu. Teško je danas reći da li je to istina ili još jedna njena izmišljotina, pa ni Rober Beler u knjizi ne pobija niti potkrepljuje tu tvrdnju. U svakom slučaju, mada se poslije bezbroj puta zaljubljivala i mjenjala ljubavnike poput ženskog Don Žuana, Edit više nije imala djece.

Mladoj uličnoj pjevačici sreća se osmjehnula nekoliko godina kasnije, 1935, kad ju je Luj Leple, koji je upravo otvarao novi kabare ’Gerny’, čuo kako pjeva šansonu Žana Renoara ’Poput vrapčića’. Svidjeo mu se njen glas pa ju je angažovao za platu od 40 franaka za veče. On joj je dao i novo ime – Pjaf, što u pariskom slengu znači ’vrapčić’, po pjesmi koju je pjevala kad ju je prvi put čuo.

Već na prvom nastupu neugledna, samo 142 centimetra visoka pjevačica, odjevena u jednostavnu crnu haljinu koju je sama sašila – jer nije imala novca da je kupi – opčinila je kabaretsku publiku. Uskoro se za nju pročulo u pariskim krugovima pa su dolazili da je slušaju i već etablirani zabavljači, poput pjevača Morisa Ševaljea i komičara Fernandela. Potpisala je i ugovor za snimanje ploče, ali tada je, 1936, u obračunu u pariskom podzemlju ubijen Leple. Za ubistvo je optužen kriminalac kojeg je Edit Pjaf poznavala odranije, pa je policija i nju ispitivala, sumnjajući da je bila saučesnik u zločinu. Na suđenju je oslobođena, ali afera joj je naškodila – diskografska kuća je odustala od snimanja ploče, a kako je ’Gerny’ zbog smrti vlasnika zatvoren, ostala je bez posla. Potražila je angažman u drugim klubovima, neko vreme pevala i u Belgiji, ali tamo nije imala previše uspjeha pa se vratila u Pariz.

Tada je počela da se druži s tekstopiscem Rajmonom Asom, s kojim je započela i ljubavnu vezu. On joj je napisao nekoliko divnih pjesama i preuzeo brigu o njenoj karijeri. Uz njegovu pomoć osvojila je parisku publiku, a ubrzo postala poznata i u cijeloj zemlji. U to doba snimila je i prve ploče, koje su se odlično prodavale, ali kad je 1939. izbio Drugi svjetski rat, Aso je bio mobilsan pa je njihova veza i poslovna saradnja prekinuta.

Edit Pjaf nije dugo patila zbog prekida ljubavi. Nastavila je da pjeva, a ubrzo se i ponovo zaljubila, u mladog pjevača Pola Merisa. Kako je njena slava rasla, dobijala je sve više angažmana. Snimila je i nekoliko filmova, a Žan Kokto,dramaturg i pjesnik, za nju je napisao dramu ’Le bel indifferent’, u kojoj je glumila glavnu ulogu. Nastavila je da nastupa i kad su Njemci okupirali Pariz, pjevala je i za njih i družila se s njemačkim oficirima. I dalje je mjenjala ljubavnike brzinom koju je njena publika teško pratila. Posle Merisa neko vrijeme bila je u vezis oženjenim novinarom Anrijem Konteom, potom s pijanistom Norberom Glanzberom…

Poslije oslobođenja karijeru joj nisu uništile optužbe da je pjevala okupatorima jer je tvrdila kako je pomagala francuskim vojnicima da pobjegnu iz njemačkih logora, pa je sve to brzo zaboravljeno i u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka činilo se da je ništa ne može zaustaviti. Tih godina ponovo se zaljubila, u mladog pjevača Iva Montana, kojem je pomogla u karijeri omogućivši mu angažman u noćnom klubu ’Mayfair’. S njim je glumila i u filmu ’Etoile sans lumiere’ (Zvezda bez sjaja), te su zajedno nastupali u klubovima, a napustila ga je kad je zaključila da mu njena pomoć više nije potrebna – i odmah našla novog ljubavnika, Žan-Kloda Žobera, člana vokalne grupe ’Les compagnons de la chanson’.

U oktobru 1946, u kabareu ’L’etoile’, prvi put je izvela pjesmu ’La vie en rose’ (Život u ružičastom), koja će biti jedan od njenih najvećih hitova, a u publici je bila i glumica Marlen Ditrih. Poslije nastupa su se upoznale, a s vremenom su postale dobre prijateljice. Čini se da je ta godina bila jedna od najlepših u njenom životu. Osim što je postigla veliki uspjeh s pjesmom’La vie en rose’, Edit Pjaf je upoznala i muškarca za kojeg je poslije govorila da je ljubav njenog života – Marsela Serdana, francuskog bokserskog prvaka, rođenog u Maroku. U početku su bili samo prijatelji, ali kad je 1947. u februaru prvi put otišla na turneju po Americi, upravo u vrijeme kad je on tamo imao meč, poslala mu je telegram da mu čestita na pobjedi. Nastavili su da se dopisuju, a kad je tokom turneje došla u Njujork i održala trijumfalan koncert u noćnom klubu ’Versailles’, gdje su došle da je slušaju i mnoge američke zvezde, poput Džudi Garland i Džindžer Rodžers, Serdan ju je pozvao na večeru. Te noći među njima se rodila ljubav. Njh dvoje su pokušali da je sakriju – jer je Serdan bio oženjen – ali im to nije uspjelo. Deo javnosti zamjerao joj je što je zavela oženjenog muškarca, dok je drugi dio na njih gledao sa simpatijama.

Za Edit Pjaf bio je to najsrećniji period života. Bila je najveća francuska zvijezda, uspješna i u Americi, zaljubljena u najpopularnijeg francuskog sportistu, koji je te godine postao i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji…

Nagovarala je Serdana da ostavi ženu i živi s njom, čak je za devetnaest miliona franakakupila raskošnu vilu u elitnom pariskom predgrađu Bulonj-Bjankur, u kojoj je mogla da se nalazi s njim a da ih ne vide novinari. Ali, on nije željeo da se razvede. Serdanova supruga znala je za vezu s pjevačicom, ali je prešla preko njegovog neverstva.

U to vrijeme Bulonj–Bjankur bio je dovoljno daleko od centra Pariza da se u njemu mogu osećati sigurno. Da ih ne bi vidjeli zajedno, Serdan bi se sakrio na zadnjem sjedištu njenog automobila, pa bi tamo na miru provodili vikende, a ona je u ogromnoj sobi na prvom spratu postavila bokserski ring da bi njen dragi mogao da vježba dok je s njom. U to doba Edit je napisala i nekoliko pjesama posvećenih svojoj velikoj ljubavi, od kojih je najpoznatija ’Hymne à l’amour’ (Himna ljubavi), koja je odmah postala veliki hit.

Ipak, to srećno razdoblje nije dugo trajalo. Kad je sljedeći put, 1949, otputovala u Ameriku na turneju, dogovorila se s njim da joj se pridruži. On je htio da putuje brodom, međutim, ona ga je nagovorila da dođe avionom 27. oktobra 1949. kako bi ga što prije vidjela, a on je pristao premda nije voljeo da leti.

Sledeći dan Edit je saznala da se njegov avion srušio na Azorima i da su svi putnici i članovi posade poginuli. Bila je neutješna, krivila je sebe za njegovu smrt. U svojoj vili, u kojoj su s njom poslije Serdanove smrti živeli njena sekretarica i mladi Šarl Aznavur, kasnije slavni šansonjer, koji je u to doba bio njen vozač i na koncertima radio kao majstor za svjetlo, organizovala je spiritističke seanse pokušavajući da stupi u kontakt sa Serdanovim duhom. Da bi se iskupila, čak je pozvala Serdanovu suprugu Marinetu i njihovu djecu da dođu i žive kod nje.

U to doba kao da je izgubila volju za životom. Opijala se, ulazila u niz kratkotrajnih veza,prvo s Edijem Konstantenom, kojem je pomogla da izgradi glumačku karijeru, potom s biciklistom Andreom Puseom, pa s američkim slikarom Daglasom Dejvisom, a onda se zaljubila u pjevača Žaka Pilsa, koji se malo pre toga razveo od pjevačice Lisjene Bože. Njegova ljubav pomogla je Edit da prebrodi to teško razdoblje. Odlučila je da se promjeni, smiri, prestane da pije i počne normalno da živi, pa kad ju je Pils zaprosio, pristala je da se uda za njega.

Vjenčali su se 20. septembra 1952. u Njujorku, gdje je tada imala nekoliko koncerata, a kuma na vjenčanju bila joj je stara prijateljica Marlen Ditrih. Međutim, miran život izgleda da joj nije odgovarao. Poslije samo nekoliko godina zatražila je razvod i nastavila da živi burno kao prije.Kako je stalno pila, bila je nesigurna za volanom pa je pravim čudom preživjela nekoliko teških nesreća poslije kojih je počela i da se drogira, potom je doživjela nervni slom…

I organizam joj je bio sve slabiji pa je dvaput oboljela od upale pluća. Pokušala je da se izliječi i od zavisnosti, ali nije joj uspjelo. Uprkos svim nedaćama, nastavila je da nastupa istim tempom. Snimila je još jedan veliki hit, šansonu ’Milord’, koju je za nju napisao daroviti mladi kompozitor Žorž Mustaki, koji je postao njen novi pomoćnik i ljubavnik. S njim je doživjela tešku automobilsku nesreću 7. septembra 1959, ali je već 18. septembra nastupila u Njujorku, gdje se zbog iscrpljenosti srušila na pozornici.

Iako su mnogi vjerovali da joj je karijera na zalasku zbog narušenog zdravlja, alkohola, droge i neurednog života, ona je postigla još jedan veliki uspjeh šansonom ’Non, je ne regrette rien’(Ne žalim ni za čim) koja je verno opisivala njenu životnu filozofiju.

– Ne žalim ni za čim, niti za dobrim koje su mi činili, niti za zlom koje su mi nanijeli, sasvim mi je svejedno jer moj život, jer moje radosti, od danas počinju s tobom – pjevala je u ’Non, je ne regrette rien’.

Sljedeće godine održala je niz trijumfalnih koncerata u pariskoj ’Olympiji’, a u zimu 1961. ponovo se zaljubila, u Teofanisa Lambukasa, 20 godina mlađeg frizera grčkog porijekla, kome je dala nadimak Sarapo. On ju je u julu 1962. zaprosio, a u oktobru su se vjenčali.

Edit Pjaf ​​​​​​​je tada već bila toliko lošeg zdravlja da se s njim preselila u mjestašce Plaskasije, u brdima iznad Kana. Nameravala je da se tamo oporavi, a neko vrijeme se čak činilo da je stekla novu snagu za nastupe, međutim oboljela je od raka jetre i umrla 10. oktobra 1963. Teo Sarapo je uvio njeno tijelo u pokrivač i prevezao ga u Pariz, kako bi, prema njenoj posljednjoj želji, bila sahranjena u rodnom gradu. Dan kasnije, čuvši za njenu smrt, od srčanog udara preminuo je i njen dragi prijatelj Žan Kokto.

– Na kraju skupo plaćamo za sve ludosti koje učinimo u životu – bile su njene posljednje riječi.

Na posljednjem ispraćaju više od četrdeset hiljada obožavalaca okupilo se ispred njene kuće i na ulicama do groblja Per-Lašez gdje je sahranjena. A iako su svi mislili da je njen posljednji muž s njom samo zbog novca, pokazalo se da je potrošila sve što je zaradila i da je pozajmljivala novac od prijatelja i poznanika, a Teu Sarapu ostavila je samo dugove koje je još dugo otplaćivao.