U gostima kod bake Nadežde, najstarije Beograđanke: Ovo je moj 106. Božić

- Mnogo volim praznike. Eto, ovo je moj 106. Božić. Poštujem običaje, ali nije to više kao nekad što je bilo, mnogo toga se promijenilo. Živim sama, a za Božić će mi u goste doći sin sa snajom. S obzirom na to da sam ja stara i da ne mogu da spremam, onda to uradi snaja, a pomogne i žena Ljilja, koja me inače čuva. Volim Božić jer se tad porodično okupimo i bude nam jako lijepo - priča sa velikim osmijehom na licu baka Nadežda.

Rođena je pola godine prije početka Prvog balkanskog rata u Bosni, u Visokom, a sa 14 godina došla je u Beograd. Tu je završila Učiteljsku školu i Pedagošku akademiju. Inače je predavala njemački i srpski jezik, a neko vrijeme i istoriju. Kako kaže, u najljepšem sjećanju joj je vrijeme kad je radila u OŠ „Branko Radičević“ u Novom Sadu.

- Mnogo mi se toga u životu dešavalo, ali su mi uvijek pomagale pozitivne misli. Rodila sam se u vreme kad je sve bilo zdravo, jela se zdrava hrana. Drugačije se živjelo. U ono vrijeme omladina nije noću izlazila, a sve to utiče... Ja sam već u devet sati uveliko spavala, a danas je sve drugačije - priča nam baka Nadežda.

Naša sagovornica ima dvoje djece, petoro unučadi i petoro praunučića, a najviše se raduje kad se okupe:

- Sin mi živi u Novom Sadu, ćerka u Americi, a jedan unuk na Malti, ali se čujemo skoro svakog dana. Ćerka dolazi na ljeto i bude ovdje mjesec dana. Dolazi i zimi oko praznika, ali, nažalost, sada nije mogla da dođe jer joj je suprug bolestan.

Nada je bez supruga ostala prije 40 godina, nedostaje joj, kaže, svakog dana, posebno oko praznika.

- Iznenada je preminuo. Teško mi je bez njega i dan-danas, on je bio vrlo veseo i pozitivan čovek, volio je da svira gitaru i pjeva - prisjeća se ova baka, a za kraj poručuje da su u životu najbitnije pozitivne misli.

Ova Beograđanka preživjela je čak tri rata, a kako kaže, pukom srećom nikog od najmilijih u ratovima nije izgubila.

- Za ratove me ne pitajte, to je strašno bilo! Bila sam beba kad je otac otišao u rat. Nisam ga šest godina vidjela, kad sam ga prvi put vidjela, malo sam ga se plašila. Bilo je to strašno za moju majku, sve je išlo preko njenih leđa. Dvoje male djece, a muž u ratu, bilo je to strašno. Tokom Drugog svjetskog rata jedno vrijeme sam provela u Valjevu - sjeća se Nadežda.
U ovim godinama pomaže joj i to što je obilaze dragi ljudi, ali i bivši učenici. Što se tiče zdravlja, kaže nam da se dobro osjeća, jedino joj smeta što mora da se kreće uz pomoć hodalice, ali je to ne sprečava da trenira.

- Polomila sam kuk prije dve godine i imala sam operaciju. Na sobnom biciklu treniram do tri puta dnevno, vrtim pedale i gledam televiziju. Moram da održavam noge, to je moja fiskultura - završava Nadežda.