.
Na odjeći često čitamo etiketu, ali jednu stvar na njima nikad nećete pronaći
Zamislite da kupite komad odjeće s etiketom na kojoj stoji ovakav tekst: “100% pamuk. Proizvedeno u Kambodži, izradio Behnly, star 9 godina. On svako jutro ustaje u pet sati i ide u tvornicu tekstila u kojoj radi. Noć je kada ide na posao, noć je kad se vraća s posla. Odijeva se lagano jer je temperatura u sobi u kojoj radi 30 stepeni Celzija. Prašina u sobi kupi mu se u nosu i ustima. Provest će cijeli dan gušeći se kako bi zaradio manje od jednog dolara. Maska bi tvrtku koštala 10 centa. Etiketa ne sadrži cijelu priču.”
Džempere i jakne s takvim etiketama prošle je godine predstavila kampanja “Etiketa ne sadrži cijelu priču” humanitarne organizacije Canadian Fair Trade (Kanadska poštena trgovina). Organizacija se dohvatila borbe za objavu cijele istine na etiketama nakon što je 2013. u Bangladešu poginulo 1100 ljudi koji su se nalazili u tvornici “Rana Plaza” kad se tvornica urušila, piše Express.hr.
Bila je riječ o modernim robovima, o nekoliko stotina njih od miliona potplaćenih, izrabljivanih, zlostavljanih i mučenih diljem svijeta. Huffington post je sada odlučio podsjetiti na kampanju i objasniti kakav zločin je prethodio nastanak mnogih komada odjeće koje posjeduje praktično svaki Zapadnjak, odnosno koje sve prljave tajne sadrži etiketa na odjeći.
U SAD-u je, osim sastava odjeće, obavezno na etiketi navesti i zemlju porijekla. Odakle izvorima Huffington Posta da u zemljama EU-a nije obavezno navesti zemlju porijekla, nije baš jasno jer čak i u Hrvatskoj Zakon o pravima potrošača strogo iziskuje upravo to.
Tako da preko etikete doznajemo gdje je točno netko od 60 milijuna tekstilnih radnika od Bangladeša i Kambodže sve do Europe i SAD-a proizveo našu košulju ili hlače. A posljedično možemo pretpostaviti i u kakvim radnim uvjetima ili neljudskim ropskim uvjetima je naš komad odjeće izrađen.
Nevladina organizacija “Fashion revolution” otišla je toliko daleko da je apelirala na 1200 proizvođača, među kojima i na Zaru, Levis, American Apparel i druge, da na svojim odjevnim predmetima uz etiketu izlažu i fotografiju radnika koji je izradio taj komad odjeće. Akciji #WhoMadeMyClothes pridružili su se, ali samo prigodno i na kratko, i mnogi koji odjeću uvoze iz sweatshopova iz Azije. U posljednje vrijeme i iz, primjerice, Turske gdje rade sirijski izbjeglice.
No, neke su se stvari ipak stale mijenjati. Levis je na svojim proizvodima stao otiskivati, osim standardnih podataka o odjeći, i pozive na ekološki održiv odnos prema planetu; “manje perite, perite u hladnoj vodi, sušite na zraku…”
Radnici koji proizvode odjeću za Zaru na etikete ušivali poruke za kupce: "Nisam plaćen za ovo..."
Radnici tvornice odjeće iz Istanbula našli su način kako doći do kupaca Zarinih odjevnih predmeta i priopćiti im surovu istinu o poslovanju tog poznatog svjetskog modnog giganta, piše Associated Press.
Oni su u odjeću poznate marke, namijenjenu dućanima u gradu, ušivali etikete s porukom: "Ja sam napravio ovo što ćeš kupiti, a nisam plaćen za to".
Poruke dolaze od radnika iz tvornice Bravo Tekstil iz Istanbula. Proizvodnja u toj tvornici je naglo obustavljena, a radnicima je poslodavac ostao dužan tri plaće i otpremnine koje im pripadaju po zakonu.
Odjevni gigant odbio komentirati slučaj
Pokrenuta je i javna peticija u kojoj je objavljeno da su radnici u Bravo Tekstilu proizvodili odjeću za tvrtku koja je vlasnik Zare, španjolski Inditex.
Inditex na tržištu vrijedi oko 97 milijardi eura i jedan je od najvećih proizvođača odjeće na svijetu. S gotovo 7500 trgovina i više od 162 tisuće zaposlenih, ovaj odjevni gigant je utjecao na modnu industriju jeftinijim cijenama u masovnoj proizvodnji odjeće.
