OTPUTOVALA JE U DANSKU I PROVJERILA: Da li u toj zemlji ZAISTA žive najsretniji ljudi na svijetu?
Ne znam tačno šta sam očekivala od domovine Andersena, Larsa fon Trira i Kjerkregora. Otkrivajući Dansku, ostali smo zadivljeni gradovima, parkovima, kulturom i tradicijom, ali možda najviše od svega načinom života i ljudima.
Kako su Danci u nebrojenim anketama i svetskim istraživanjima godinama proglašavani za najsretnije ljude na ovoj našoj sve tužnijoj planeti, pokušali smo da se „očešemo“ za malo sreće, ali i da recept ponesemo kući.
Kad ih pitate, onako fine i ljubazne, jesu li srećni, Danci su pomalo zbunjeni. Rekla bih da o tome ne razmišljaju previše, jer se to jednostavno podrazumijeva. Kad shvate šta se od njih očekuje (tražila sam im recept za sreću), oni počnu da se smiju. Smiješno je ljudima, pa svi valjda znaju da je stanje sreće nešto što se javlja u trenucima, to se ne mjesi, ne peče u rerni, ne planira za večeru. To se dešava svaki dan pomalo i o tome ne misliš, samo se prepustiš…
Od tih trenutaka sreće važnije je permanentno zadovoljstvo životom. Umjetnost da se u njemu uživa ili taj njihov čuveni hige (hygge) pristup, koji podrazumijeva da svaki momenat slobodnog vremena učiniš toplim, ugodnim, opuštenim.
Upališ svijeće, umotaš se u ćebence, ćaskaš sa prijateljima…
Jedan Martin iz Odensea sišao je sa svog bicikla kako bi nas odveo do rodne kuće Andersena jer smo se mi malo izgubili, pa smo ga usput pitali kako je…
A kako bi bio? Mlad, lijep, bez ijedne brige na ovom lijepom bijelom svijetu! Živi sam, radi subotom u nekom kafiću, što je dovoljno da ima za džeparac, jer mu je država Danska, kao i svakom studentu u toj zemlji, obezbedila stipendiju i novac koji ne mora da vrati. Martin još ne zna šta će raditi posle studija, ali o tome ne brine. On nimalo ne sumnja da će posao naći, malo nas podozrivo gleda onim plavim očima, iskreno iznenađen što ga to uopšte pitamo.
Kad smo već kod posla, koji je, naravno, više nego bitan za sreću i životni stil, ovde žive ljudi koji su u najvećem procentu zadovoljni na radnom mjestu. Kako i ne bi bili kad je kod njih na nivou poslodavaca zaključeno da prekovremeni rad još nikome dobro nije donio. Danci, vjerovali ili ne, idu kući oko četiri po podne. Em se sve otvara tek u deset ujutru, em ako radi do pet po podne, eto radosti.
Ni najprometnije šoping ulice nisu izuzetak. U šest sati nema baš nigde nikoga, sve zatvoreno, otišli Danci da se druže s porodicom i uživaju svoj hige.
Ipak, ključnu reč ponudio nam je jedan Johanes u Roskildeu. Kapetan broda otkriva glavni danski sastojak za sreću. Ta čarobna riječ je povjerenje.
– Ovde smo veoma povezani, brinemo jedni o drugima na mikronivoima, tipa porodice, susjedstva, grada, a svi zajedno verujemo u institucije ove zemlje, imamo povjerenja da država brine o nama. Ostaje nam samo da u takvom okruženju učinimo najbolje za sebe – kaže Johanes.
Ljudi jednostavno znaju da su svuda bezbjedni, a to značajno doprinosi osjećanju sreće, kažu nam dvije nasmejane devojke u vozu za Helsinger. Nana i Ida, rumene i slatke, nasmijane i bezbrižne, tvrde da se u Danskoj ljudi osjećaju toliko sigurno da ostavljaju torbe bez nadzora.
Da, Danci umeju da uživaju u malim stvarima, poput kupanja u suncem okupanom morskom zalivu ili vožnji biciklom s decom u korpi čak i po kiši... Lako je njima u takvom sistemu, možda ćete reći. Ali ne zaboravite da je jedan dio njihovog zadovoljstva povezan sa filozofskim pristupom životu. Probajte malo taj hige.
(zena.blic.rs)