Zašto je sramota umrijeti bogat (VIDEO)
"Čovek koji umre bogat, umre osramoćen" - ova izreka Endrjua Karnegija (Andrew Carnegie), jednog od najvećih filantropa u istoriji, ponovo je aktuelizovana kada je prije neki dan Bil Gejts (Bill Gates), jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, izjavio da gotovo ništa neće ostaviti svojoj djeci od imovine čija se vrednost procenjuje na 74 milijarde dolara.
Osnivač Majkrosofta je kazao da je njegovo troje djece ponosno na činjenicu da neće naslijediti gotovo ništa od bogatstva koje će biti donirano njegovoj humanitarnoj organizaciji, čiji je cilj iskorjenjivanje siromaštva i bolesti.
"Moja djeca će steći obrazovanje i moraće sami sebi da izgrade karijere i životni put. Toliko novca bi im uništilo živote. U nasledstvo će dobiti minimalni dio, koliko da ne budu siromašni, a za sve ostalo moraće da se izbore sami", istakao je Gejts, koji je sa suprugom Melindom u humanitarne svrhe do sada dao više od 30 milijardi dolara.
On je i ranije izjavljivao da zna da nije dobra ideja da sav novac ostavi djeci. Sa suprugom je još 1994. osnovao "Gejts fondaciju", koja raspolaže sa 37 milijardi dolara. Pokrenuo je i program "The Giving Pledge", pozivajući i druge bogataše da polovinu svog imetka daju u dobrotvorne svrhe.
Tom pozivu se za sada odazvao magnat Voren Bafet (Warren Buffett), koji je najavio da će donirati 99 posto svog bogatstva procenjenog na 64 milijardi dolara.
"Svojoj djeci ću ostaviti dovoljno da mogu raditi šta žele, ali ne dovoljno da ne bi radili ništa", kazao je Bafet. On svoju poslovnu ali i životnu filozofiju objašnjava time da je "biti suviše bogat teret, jer na kraju ono što imate ima vas".
Gejts i Bafet vode kampanju u cilju prikupljanja 600 milijardi dolara – što je polovina imetka 400 najbogatijih Amerikanaca – čime bi se rešili ključni socijalni problemi njihove zemlje, ali i cijelog svijeta. Njihova namjera je da takav odnos najbogatijih prema donatorstvu postane "standard".
Međutim, pitanje je da li je to dostižan cilj jer se nakon izbijanja globalne ekonomske krize 2008, godišnje u dobrotvorne svrhe u svijetu izdvaja oko 300 milijardi dolara, u šta spadaju i donacije običnih građana. Prema analizi magazina "Forbs", tek dvadesetak svetskih milijardera – od njih 800 – izdvaja više od jedne milijarde godišnje u dobrotvorne svrhe, što je u ukupnoj sumi samo jedan procenat njihovog imetka, dok najsiromašniji daju skoro trostruko više – 3,2 odsto svojih prihoda.
To znači da uprkos jačanju svijesti o važnosti davanja i pomoći drugima u nevolji, većina bogataša radije troši novac na luksuzan život i planira da ga ostavi svojoj djeci.
Da li se ljudi iskvare ako ne moraju da zarađuju?
Gejts i Bafet nisu jedini bogataši koji neće ostaviti svoj imetak djeci.
Rok legenda Džin Simons (Gene Simmons) – počeo je od nule i njegova imovina se procjenjuje na 300 miliona dolara – ističe da će njegovo dvoje djece "biti zbrinuto, ali nikad neće biti bogati od njegovog novca jer će uvek morati da ustanu iz kreveta i zarade svoj novac". Sličan je i stav glumca Džekija Čana (Jackie Chan): "Ako je moj sin sposoban, zaradiće svoj novac. Ako nije, onda će samo trošiti moj".
Ni suosnivač Home Depot Bernard Markus (Marcus) ne želi da svoje bogatstvo koje se procenjuje na 1,5 milijardi dolara ostavi svojoj deci, jer smatra da je tako "najbolje za njih".
Njegovo mišljenje dijeli i Najdžela Loson (Nigella Lawson), britanska autorka bestselera, koja čak smatra da "ljudi postanu iskvareni ako ne moraju da zarađuju novac".
Imetak Judžina (Eugene) Langa, koji je na čelu fondacije "Ja imam san", koja finansira obrazovanje siromašne djece širom svijeta, procjenjuje se na oko 50 miliona dolara. Svojoj djeci je nakon završetka studija izdvojio "nominalnu sumu" novca. "Želim da omogućim svojoj deci da dožive satisfakciju koju pruža svest o postignutom uspjehu", ističe Lang.
Ju (Yu) Pengnian, koji se obogatio trgovinom nekretninama, najavio je da će svojih 500 miliona dolara dati u dobrotvorne svrhe.
"Ako su moja djeca sposobna, ne treba im novac, a ako nisu, nasledstvo bi im samo naškodilo", objasnio je Pengrian.
Ruski milijarder Vladimir Potanjin (Potanin) smatra da "milion dolara nasledstva pomaže pojedincu da stekne dobro obrazovanje, na miru nađe posao i pronađe sebe. "Naslijedstvo od milijarde dolara ubiće ga i oduzeti mu smisao života", kaže Potanjin.
Dakle, novac ne bi trebalo da bude sam po sebi cilj već sredstvo koje će nam pomoći da živimo sadržajnije. Sam čin sticanja, odnosno rad, pruža veći smisao nego novac koji se stekne bez truda. Međutim, mnogi obični ljudi, uključujući i one na Balkanu, zbog egzistencijalnih strahova nastoje da što više steknu i obezbijede djecu. Neki se drže i gesla: "Ako sam se ja mučio, ne moraju i moja djeca". No, na taj način čine medveđu uslugu djeci koja nisu motivisana da sama trasiraju svoj životni put i onda ne mogu da se snađu, a i život im je neispunjen jer su lišeni zadovoljstva koje pruža rad.
Doduše, i "sitniš" koji će bogataši ostaviti svojoj djeci više je nego dovoljan za lagodan život. Tako se procjenjuje da će Gejts dati deci po desetak miliona dolara, što je neostvarivi san za ogromnu većinu običnih smrtnika koji se dovijaju kako da svojoj djeci omoguće pristojno školovanje u nadi da će nakon toga naći posao koji će im obezbijediti elementarnu egzistenciju bez ikakvog luksuziranja.
Mnoga velika djela u nauci i u kulturi ne bi bila stvorena da nije bilo podrške bogatih i moćnih. Tako je u vreme Oktavijana Avgusta, jednog od najvećih vladara u starom Rimu, njegov prijatelj bogati vitez Gaj Cilnije Mecenat pomagao najpoznatije književnike, poput Vergilija, Horacija i Ovidija. Mecenat je, naravno, uviđao važnost umjetnosti u veličanju careve politike.
U srednjem vijeku, porodica Mediči je slovila kao veliki mecena umjetnika. Među njenim najpoznatijim članovima bio je Lorenco de Mediči, poznat kao Lorenco Veličansteni (Magnifico).
Osim što je bio sposoban političar, pomagao je i razvoj umjetnosti. U njegovo vrijeme stvarali su Leonardo da Vinči, Sandro Botičeli, i Mikelanđelo Buonaroti, pa je Firenca, kojom je vladao, nazvana "draguljem Evrope".
U novije vreme, osim podrške umjetnosti, donatorstvom u cilju pomoći najugroženijima naročito se isticao Endrju Karnegi (1835–1919), koji se smatra jednim od najbogatijih ljudi svih vremena: procjenjuje se da je posedovao oko 300 milijardi dolara, iskazano kroz današnja mjerila.
Uz izjavu sa početka teksta, često je navođen i njegov stav da "roditelj koji sinu ostavi ogromno bogatstvo, ubija njegov talenat i energiju". Najveći dio imetka zavještao je bibliotekama, školama i drugim ustanovama.
U današnje vrijeme, osim Gejtsa i Bafeta, i bivši gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg (Michael Bloomberg - primao je platu od jednog dolara) namjerava da skoro cijelo svoje bogatstvo od 42,6 milijardi dolara da u dobrotvorne svrhe. Svojevremeno je izjavio da "najbolje finansijsko planiranje završava time da nemaš dovoljno novaca da isplatiš pogrebnika".
Nekadašnji milijarder Čak Fini (Chuck Feeney), osnivač Duty-Free Shoppers Group, prebacio je celokupni imetak u fondaciju Atlantic Philanthropies. Smatra se da Fini ne posjeduje čak ni sopstvenu kuću i automobil, a za "Njujork tajms" (The New York Times) je izjavio da želi da poslednji ček koji napiše bude bez pokrića.
Medijski mogul Ted Tarner (Turner), poznat pre svega po osnivanju CNN-a, milijarde dolara dao je fondacijama. Izjavio je prije šest godina da je na rubu siromaštva i samo želi da ima dovoljno novca da pokrije troškove svoje sahrane.
Mađarsko-američki biznismen Džordž (George) Soroš podržava različite projekte u cilju jačanja demokratije u bivšim socijalističkim zemljama, zatim borbu protiv diskriminacije Roma i Muslimana. Osnivač je Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti i Instituta za otvoreno društvo.
Pojedinim donatorima je važna i religija. Tako je Hajnc Horst Dajhman (Heinz-Horst Deichmann) smatrao da je vjera važnija od poslovnog uspjeha. "Na kraju mog života Bog me neće pitati koliko sam cipela prodao, već kakav sam bio hrišćanin", govorio je ovaj nemački milijarder koji je preminuo pre dve godine. Njegov sin je preuzeo giganta u pravljenju obuće sa 3.500 prodavnica u 23 zemlje.
Još jedan Nijemac, Gec Verner (Götz Werner), vlasnik lanca prodavnica DM, odrekao se imovine vrijedne više od milijardu eura. U Karnegijevom stilu je izjavio: "Nije sramota postati bogat, ali sramota je bogat umrijeti".
Škrti balkanski bogataši
Novopečeni balkanski biznismeni, koji su stekli bogatsvo u smutnim ratnim vremenima i netransparentnoj privatizaciji, koja se može opisati i kao pljačkaška, nisu se baš pokazali izdašnim. Zbog toga je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić pozvao "nepristojno bogate" da stečeni imetak vrate društvu i oduže mu se podizanjem "tajkunskog mosta", po ugledu na dobrotvore iz prošlosti koji su nesebično pomagali poput Miše Anastasijevića i Ilije Milosavljevića Kolarca.
Doduše, u posljednje vrijeme nekolicina srpskih bogataša počeli su da daju u dobrotvorne svrhe. Tako je Miodrag Kostić, vlasnik "MK grupe", investirao 220.000 evra u kuću i poklonio je SOS dječijem selu u Kraljevu.
Holding "Delta" Miroslava Miškovića, osumnjičenog za malverzacije u putarskoj privredi, uložio je 2,3 miliona eura u društveno korisne projekte, najavljujući da će ubuduće 10 posto godišnjeg profita davati u dobrotvorne svrhe.
Madlena Cepter (Madeleine Zepter), supruga biznismena Filipa Ceptera (Philip Zepter), prva je nastavila srpsku tradiciju zadužbinarstva, dajući više od 30 miliona eura za kulturu i umjetnost.
Posebnu pažnju u cijelom regionu izazvao je potez Marijana Filipovića, koga nazivaju i kraljem hrvatske drvne industrije, da radnicima pokloni fabriku u Čabru, najnerazvijenijem dijelu Gorskog kotara. On je rekao da je podmirio svoju djecu, te da od novca koji im je ostavio i njihovi unuci mogu da žive. "Odlučio sam da poklanjam, jer me to usrećuje. Mislim da je najveća sreća u dijeljenju, jer ono što je moje mogu poklanjati drugima, a da time nikoga nisam oštetio."
Iako su ove i druge donacije bogataša za pohvalu, najveću vrijednost ipak ima pomoć običnih ljudi koji žrtvuju gotovo sve zbog drugog. Primjer za to je gest Dubravke Glavaš, radnice vinkovačkog Unidala, koja se odrekla radnog mjesta zaštitivši tako kolegenicu samohranu majku Đurđicu Švigač, koja je bila na spisku prekobrojnih za otpuštanje sa posla.
Filantrokapitalizam
"Ja sam osiguran što se hrane i odjeće tiče, a novac mi više ne predstavlja ništa u životu" - tako je Bil Gejts obrazložio svoje motive da gotovo cio imetak da u dobrotvorne svrhe. Međutim, kritičari smatraju da mnogi bogataši doniraju kako bi im se umanjio porez.
Opaska o oslobađanju od poreza je samo delimično tačna, jer nije cela suma koja se donira izuzeta iz poreske osnovice.
Većina imućnih smatra da bespogovorno zaslužuju stečeno bogatstvo. Zbog toga im se lijepe etikete da su škrti i pohlepni, te da im nedostaje empatija. Percepciju bogataša veoma ilustrativno iskazuje stav Gordona Geka (Gekk) u filmu "Volstrit" (The Wall Street) da je "pohlepa dobra".
Istraživači koji su proučavali navike najbogatijih navode nekoliko razloga zbog kojih doniraju. Najprije, utjecaj, odnosno želja da učine nešto pozitivno, zatim osjećaj misije. Tu je i zahvalnost, na primjer, pacijenata u bolnici i svršenih studenata. Potom priznanje. Neki donatori vole pažnju kojom su obasuti zbog svog dobrog djela. Naravno, tu su i benefiti. Osim, pomenutog djelimičnog oslobađanja od poreza, postoje nebrojene mogućnosti da se prilikom donatorskih večera i sličnih okupljanja upostavljaju poslovni kontakti, zatim sretnu političari i poznate ličnosti iz javnog života.
Tako je prošle godine objavljena vijest da je osnivač i vlasnik Fejsbuka Mark Zakerberg (Zuckerberg) donirao 45 milijardi dolara. Međutim, stručnjaci smatraju da je "pravnom gimnastikom", zapravo, taj novac poklonio sebi.
Hipokrizija darežljivosti bogatih
Naravno, u svijetu u kome se produbljuju nejednakosti svaka priča o dobročiniteljstvu najbogatijih liči na hipokriziju, jer su svoj imetak stekli ne toliko genijalnošću koliko korištenjem pogodnosti sistema.
Štaviše, svoju moć su iskoristili da utiču na kreatore politike u cilju ekonomskih reformi koje su im omogućile znatno niže poreze, zatim ofšor, često netransparentno poslovanje.
Zajednički imenitelj za tu transformaciju je neoliberalna ekonomska politika i globalizacija koja je omogućila mnogo veću mobilnost kapitala, kao i izmeštanje pogona velikih zapadnih korporacija na tržišta nerazvijenih zemalja sa mnogo jeftinijom radnom snagom. Kredo te nove ekonomske filozofije oličava stav jednog od njenih utemeljivača Miltona Fridmana (Friedman) da je "jedina društvena odgovornost preduzeća povećanje profita".
Prije nego što je "reganomika" stupila na snagu početkom 1980-ih, porezi na ekstra profit dostizali su i 80 odsto. Berni Sanders (Bernie Sanders) je naveo da je u vreme dok je Dvajt Ajzenhauer (Dwight Eisenhower) bio predsednik SAD, taj porez iznosio čak 90 procenata!
Porez na kapitalnu dobit u SAD sada iznosi 15 posto, pa je Voren Bafet zatražio da Kongres ne "tetoši bogataše kao ugroženu vrstu" i poveća tu osnovicu. Bafet navodi da nije logično da on plaća niži porez od 20 zaposlenih u njegovom kabinetu – po stopi od 33 do 41 odsto. Međutim, većinski republikanci smatraju da su visoka poreska opterećenja destimulativna za investitore i otvaranje novih radnih mesta, zalažući se čak za ukidanje poreza na kapitalnu dobit. No, Bafet tvrdi da je između 1980. i 2000. godine otvoreno 40 miliona radnih mjesta u SAD. Nakon toga su porezi smanjeni, ali je i mnogo manje radnih mjesta otvoreno.
Zbog ovakve situacije rastu socijalne razlike. Tako se imovina 85 najbogatijih na svetu meri sa novcem kojim raspolaže 3,5 milijarde najsiromašnijih.
Skeptici upozoravaju da imućni sada pokušavaju da kroz filantropiju privatizuju i komercijalizuju socijalne funkcije države (filantrokapitalizam), ističući da nema dokaza da donatorstvo omogućava suštinske društvene promene.
Mnoge bolesti, poput tuberkuloze, čije iskorenjivanje neki bogataši žele da pomognu, upravo su posledica siromaštva za koje su i oni odgovorni.
Njihova pozicija se može opisati kao – bespoštedno sticanje bogatstva tokom dana korištenjem svih prednosti sistema, a u večernjim satima borba protiv posljedica tog istog sistema u kome su stekli profit. Stoga, uz uvažavanje humanih pobuda bogatih donatora – umjesto bavljenja posledicama ključno je ukloniti uzroke koji dovode do patnje mnogih.