RAZOTKRIO PRAVI IDENTITET BROZA: Bio je šokiran kada je shvatio sa kim ima posla!

Kiosk
RAZOTKRIO PRAVI IDENTITET BROZA: Bio je šokiran kada je shvatio sa kim ima posla!
.

O Josipu Brozu Titu se mnogo toga reklo i pisalo ali se i dalje i pored svih iznesenih podataka sumnja u istinitost prave priče o tome ko je bio doživotni predsjednik SFRJ.
 
Jednu od najzanimljivijih teorija iznio je publicista Milan Vidojević koji kaže da je njegovo istraživanje počelo poslije susreta sa Titovim astrologom.
 
"Neću da kažem njegovo ime jer je on danas profesor univerziteta. Tada je bio talentovani student koga je tadašnji DB ošacovao da se bavi nečim neobičnim za naše prilike. On je inače Srbin, živio je u Sarajevu. DB ga je jedno ljeto odveo u Bugojno u lovački dvorac gdje je sreo Tita", počinje svoju priču Vidojević.
 
Kako kaže Tito tobož nije htio da se njemu radi horoskop, jer svoj život zna. 
 
"Broz je reko mladiću da ovaj pokuša da vidi da li u toj astrologiji može da pronađe šta je bilo sa njegovim prijateljima iz mladalačkih dana koji su nestali. Eto on kao nema drugog načina da ih nađe nego da pita astrologa. Dobio je tri datuma, od kojih je jedan 25. maj 1892. A ova dva datuma su datumi njegovih prijatelja iz radničkog pokreta iz Austrije. Dobio je rok od mjesec dana. Bio je šokiran kada je vidio da ličnost rođena 25. maja 1892. godine u Kumrovecu nema nikakvu životnu istoriju vrijednu pomena. Ali zato je vidio da datum jednog od ove dvojice Austrijanaca prikazuje životnu istoriju kakvu je imao upravo Tito", priča Vidojević i nastavlja:
 
"Datum rođenja 16. februar 1892. godine Beč, u 8:48 ujutru. Ovaj student je bio šokiran jer je počeo da se plaši za sebe i kako da tu priču servira Titu a da ne ugrozi sebe. Kada se ponovo sreo sa Titom i hteo da priča o 25. maju on je rekao da to preskoči jer "on zna koje" nego da on njemu ispriča za njegovog bečliju". 
 
Vidojević kaže kako mu je taj astrolog rekao da se u trenutku sjetio kako da celu priču ispriča Titu. 
 
"Rekao je Titu da je taj njegov "prijatelj" jedan od najvećih svjetskih naučnih umova. Dakle da taj tobož nepoznati radnik iz Beča postaje jedan od najvećih naučnika epohe. Ja sam to pričao - pričao sam mu njegov život ali ne kroz politiku nego kroz nauku. Posmatrao je Titovu reakciju koji je sve vrijeme bio i više nego zadovoljan. Na kraju je Tito koji je u to vrijeme imao 75-76 godina. I on je pitao tog studenta da li se tu vidi koliko će taj "njegov prijatelj" još da živi. U bljesku lucidnosti je rekao - vidim da će živjeti 100 godina.
 
- Šta kažeš? upitao je Tito.
 
To je bio takav preobražaj, takvo ozarenje. Bio je fasciniran podatkom da će živjeti 100 godina. Nagrađen je za to što je radio. Došao je general, Titov ađutant, i rekao - student, pita te maršal šta hoćeš. Rekao im je da želi knjige. odveli su ga u biblioteku gde je ispraznio police knjiga", rekao je Vidojević.
 
Prema njegovim riječima tada je shvatio da ovom temom mora da se pozabavim.
 
"Vidio sam Titovu pravu krštenicu. Tu piše da mu je majka Marija a da nije poznato ko mu je otac. Za preciznu Austrougarsku birokratiju 19. veka bilo je nemoguće da takav podatak ne postoji. Bila je to pedantna policijska država. Pravi izvor mog saznanja je jedno ezoterijsko društvo koje nisu masoni koje je imalo prave podatke o određenim temama. I neke njihove arhive su mi predočene. Tu sam pročitao ko je bio Franc Jozef Habzburg und Loren. Tito koga mi znamo je vanbračni sin Franje Josifa i poljske grofice Marije Sobjeske. Kao dijete je dat na usvojenje u jednu poljsku-jevrejsku porodicu", kaže on.
 
Na pitanje zašto je baš 4. maj uzet kao datum Titove smrti Vidojević ističe:
 
"To je iluminatski praznik - Dan milosrđa. Tada masoni i viši iluminati čine dobra djela, pomažu udovicama, pomažu sirotinji... Tito je zapravo umro u februaru. Tito je rimski car. Habzburgovci vuku poreklo po muškoj liniji od Hrista. I oni jesu zaista vladari sveta. Oto fon Habzburg ima titulu kralja Jerusalima".

 

(Kurir.rs) 

 

PROČITAJTE JOŠ: 

Niko nije rado svraćao u njega: ZNATE LI KOJI JE GRAD TITO NAJVIŠE MRZIO?

Niko nije rado svraćao u ovaj grad, ne samo Tito već i ostali državnici!

Jugoslavije Josip Broz Tito u Historiji je ostao poznat po svojim svetskim turnejama, obilascima država koje su se čak nalazile na drugom kraju sveta i putovanjima koja su trajala po nekoliko meseci. Ali u Jugoslaviji postojalo je jedno mjesto koje bi Tito izbegavao u širokom luku, a koje se nalazi u srcu Srbije.

Postoji legenda koj akaže priča u Čačanskom kraju kaže da vladari Srbije nisu voljeli nikako, ovaj grad. Tako je kralj Aleksandar Karađorđević posetio ga je samo jednom i to samo zbog sahrane vojvode Stepe Stepanovića, Tito ga je zaobilazio, a danas ga ni političari ne vole posjetiti.

Doživotni predsednik Jugoslavije Tito u istoriji je ostao poznat po svojim svetskim turnejama, ali je tokom svoje tridesetpetogodišnje vladavine Tito je u Čačku bio sedam puta,ali se uvijek trudio da ga zaobiđe, u koliko je to moguće.

Planski na to mjesto nikada nije dolazio , a istoričari smatraju da je to zbog činjenice da je Broz do kraja života ovaj grad doživljavao kao blizak ravnogorskom pokretu.

I kao su ga tokom njegovih posjeta uvijek dočekivali dočekivale razdragane gomile ljudi, za Tita su oni ostali četnici, valjda zbog svoje blizine Ravnoj Gori i pesme „Na planini, na Jelici“.

Izvještaji policije kraljevine Jugoslavije iz 1940. godine Čačak su ocenili kao ozloglašeno „komunističko leglo“ u Zapadnoj Srbiji, u ovom gradu boravili su čuveni komunisti – Filip Filipović, Kosta Novaković, Milka Minić, Miloš Minić,Dragiša Mišović.

Ali to Titu nije pretjerano značilo, danas stari u Čačku još uvijek pričaju da su svaki put prije dolaska predsednika SFRJ ljudi predstavljeni kao protivnici režima hapšeni preventivno i po nedelju dana ranije, zbog toga je ovaj grad dobio etiketu “buntovničkog grada“ ,čak se desila i jedna situacija za vrijeme držanja govora Tita kada je nestalo struje.

PROJEKAT ZA KOJI SU ZNALI SAMO ODABRANI: Tito je nuklearku razvijao u Sarajevu, kakvu je ulogu igrao ’ENERGOINVEST‘!

Jugoslavija je bila na putu da napravi atomsku bombu, ali je to onemogućilo predratno stanje siromaštva, kaže u Sarajevu akademik Božidar Matić za “Jutarnji list”.

Krajem 1980-ih Božidar Matić je bio jugoslavenski ministar nauka, odnosno predsjednik Saveznog komiteta za nauku i tehnologiju u vladi Branka Mikulića. Svi hrvatski naučnici tada su brujali o tzv. Matićevu fondu za tehnologijski razvoj koji je trebao dati novi zamah razvoju svih jugoslavenskih republika i pokrajina. Ubrzo je uslijedio rat i Matićevo ime prestalo se spominjati među tamošnjim naučnicima.

Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo poslije Drugoga svetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980–ih čuli su tek malobrojni pojedinci. U drugom jugoslovenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao je sarajevski “Energoinvest”.

– Kad je počeo nuklearni program u ’Energoinvestu‘, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način kad sam se 1985. godine vratio u ’Energoinvest‘ nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. ’Energoinvest‘ je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i sarađivao s ostalima, odlučio sam da obiđem svaki od instituta kako bih se bliže upoznao s time šta se radi – priča Matić.

Kako je naveo, u jedan dio zgrade ITEN–a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili.

 

– Rekli su mi: ’Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti niko osim onih koji imaju dozvolu za to – kaže Matić i dodaje da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u, jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsednik Vlade Jugoslavije, pozvao u Beograd.

Jugoslavija je 1980–ih razvijala dva paralelna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu upotrebu nuklearne energije. U svemu tome je važnu ulogu igrao upravo “Energoinvest”.

– JNA je sve ugovarala s ’Energoinvestom‘, koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti – pojasnio je Matić.

U Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je direktno uključena u projekt. Samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojem rade.

U januaru 1988. godine je nemački magazin “Die Spiegel” objavio kako je Ruđeru Boškoviću uz finansijsku podršku sarajevskog “Energoinvesta” poverena prerada nuklearnog otpada. Iako je u tome članku pogrešno navedeno šta se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, tačno je navedena važna uloga “Energoinvesta”.

– ’Energoinvest‘ je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije – pojasnio je Matić.

Matić je progovorio i o važnom sastanku u Vladi Jugoslavije 1988. godine.

– Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ’Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinućemo nuklearni program. Znaš li šta o tome?‘. Kažem ja: ’Nešto sam načuo‘. Na to će meni Branko: ’Ne može to Jugoslavija da radi, mi moramo da idemo u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram da kažem i Generalštabu – prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.

Kako kaže, kada je tamo došao iznenadilo ga je njihov civilizovani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe da bi se kasnije na sastanku raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.

– Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan efekat na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 odsto tadašnjeg jugoslavenskog BDP–a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ–ove, 0,5 posto kroz preduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. ’Matićev fond‘. To je i danas san niza evropskih zemalja – kaže Matić.

Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu Matić kaže:

– Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe – rekao je Matić, te dodao:

– Bila je zamišljena i projektirana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju. Za eksperimentiranje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezerviran za eksperimentiranje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u tijeku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum. Projekt je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora nauka sa Stanforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kad se naš čovjek vratio, napisao je negativan izvještaj jer je njegov ego bio pogođen – ispričao je Matić.

Osvrnuo se i na Energoinvestov institut ITEN koji je imao važnu ulogu u nuklearnom programu.

– ITEN je među više zadataka dobio i jedan da napravi kompleksno postrojenje za tešku vodu. To se radilo nekoliko godina i završeno je godinu dana prije rata kada su počeli i prvi eksperimenti. Projekt je vodio i završio Vlado Sivjakov, genijalan inženjer koji je, nažalost, umro prošle godine. Bili su gotovi još neki detalji. ITEN se nalazio na Ilidži kao i svi Energoinvestovi instituti. Kad je počeo rat, četnici su prvo uništili ITEN. Ipak, zauzeli su i ostale institute pa nismo mogli doći do njih, čak ni do arhive. Meni je tako cijela arhiva uništena – kazao je Božidar Matić.

Jesu li četnici znali što se nalazi u ITEN-u?

– Mislim da su znali. Moj je dojam da vodstvo JNA nije iskreno ugasilo nuklearni program, nego je nuklearni materijal sačuvan. Dakle, mislim da je vodstvo JNA reklo Mikuliću da će ugasiti nuklearni program, a u tajnosti nastavilo raditi prljavu bombu, dakle klasičnu bombu punu nuklearnog materijala koja kod eksplozije zagadi sve okolo. Tu sam informaciju dobio s nekoliko strana. Dokle se došlo, ne znam. Ipak, nije Karadžić bez veze prijetio da će prljavom bombom gađati Beč i Rim. Otkud mu to? – propituje Božidar Matić. Uvjeren je da Josip Broz Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program.

Iako nisu poznati detalji, jugoslavenski je vođa odustao od prvog programa razvoja bombe 1960-ih kada je postao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih. Prema jednoj anegdoti, kada je 1974. godine eksplodirala indijska atomska bomba, Tito je pozvao poznatoga beogradskog nuklearnog naučnika Pavla Savića i pitao: ‘Bi li naši dečki to mogli napraviti?’ Navodno je Savić odgovorio potvrdno. Ipak, sredstva za drugi program razvoja atomske bombe izdvojena su tek 1981. ili 1982. godine kad je Tito već bio mrtav.

– Mislim da Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program i da mu to nije bio prioritet. Bio je star i bavio se globalnim pitanjima. Pola godine prije smrti vodio je summit Nesvrstanih u Havani i ne vjerujem da se mogao puno baviti nuklearnim programom – ustvrdio je Božo Matić koji, pak, smatra da pravu istinu o jugoslavenskom nuklearnom programu 1980-ih možda nikad nećemo saznati.

– Taj je program bio tajni i zatvoreni, a danas su živi tek malobrojni ljudi koji su nešto o njemu znali. Naša je arhiva na Ilidži uništena i teško je reći postoje li još negdje zapisi o tome. Možda u nekim tajnim arhivima JNA – zaključio je akademik Božidar Matić.

 

OVO SVI TREBAJU PROČITATI: Evo šta je Tito poručivao svakom đaku u Jugoslaviji! (FOTO)

Oni koji su rođeni 60-ih i 70-ih godina u Jugoslaviji često kažu kako je tada život u Titovoj Jugoslaviji bio mnogo bolji nego danas i da se tada bolje živjelo.

Tito je imao motivacionu poruku za svakog školarca, pa je na početku svake đačke knjižice pisala njegova poruka u kojoj je stajalo sljedeće:

"Učite dobro i slušajte svoje nastavnike. Oni žele da stvore od vas dobre, prosvećene građane naše zemlje. Nastojte da budete što bolji. Oni koji teže uče treba da ulože malo više napora, pa će i oni postići dobar uspjeh. Morate biti istrajni u radu; ako nije dovoljan jedan sat da naučite neku lekciju, radite dva ili više, ali je uvijek savladajte dobro. Učite uporno i ozbiljno, jer znanje ima veliku važnost za građane socijalističke zemlje kao što je naša Jugoslavija.

Imajte uvijek na umu da prema socijalističkoj Jugoslaviji imate velike obaveze. Uvijek treba da pamtite da su se, zajedno sa starijima, za našu novu Jugoslaviju borili i svjesno išli u smrt i omladinci od petnaest i više godina, da su u najžešćim borbama jurišali ne misleći na to da li će iz borbe izići živi. Naši ljudi davali su svjesno svoje živote da bi budućim generacijama i omladini koja dolazi omogućili bolji život. Nemojte to nikad zaboraviti i neka vam je uvijek na srcu težnja da se tim žrtava odužite na taj način što ćete dobro učiti i postati svjesni građani socijalističke Jugoslavije", pisalo je u đačkim knjižicama đaka nekadašnje SFRJ.

 

 

Ako ste se ikada pitali: OVO JE RAZLOG ZAŠTO TITO NIKAD NIJE DOBIO NOBELOVU NAGRADU

Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tokom života teško da se mogu pobrojati.

 On je dva puta bio na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao lični uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.

Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Vili Brend (Wily Brandt), njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandi (Indira Gandhi), pa etiopski car Hajle Selasi (Haile Selassie), bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pjetro Neni (Pietro Nenni), predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann. Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu, piše Express.hr.

Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao:

 - Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni.

Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za vanjske poslove), akciju je trebalo voditi diskretno, da u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države.

Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pijere Gregori (Pierre Grégoire) i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach.

 Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelo svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. No, 12. decembra 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.

' Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo. Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu.

Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta - Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi, ali bez uspjeha.

 Negdje pred kraj života, Tito je u jednom govoru najvišim vojnim i državnim dužnosnicima rekao:

Ja nisam dobio Nobelovu nagradu za mir zbog Golog otoka, iako me za ovu nagradu predlagalo više od stotinu državnika iz cijelog svijeta. Norveški kralj tražio je od mene da se ispričam pred cijelim svijetom zbog Golog otoka. Rekao sam mu:'Ako nekome treba da se ispričam, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Informbiroovcima se ne želim ispričavati.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio"...

 

ŠPEKULISALO SE DA ĆE BITI TITOV NASLJEDNIK: Nakon toga stradao je u STRAVIČNOJ NESREĆI!

Ako fotografija govori više od hiljadu riječi – a govori, onda je ovaj detalj razgovora Josipa Broza Tita i Džemala Bijedića najbolja potvrda brojnih priča i svjedočenja da je Tito slijepo vjerovao i posebno cijenio čuvenog Džemu.

Neki smatraju da je fotografija nastala u trenutku kada je Džema podnosio ostavku. Naravno, Tito mu je nije prihvatio. Poznato je da je Bijedić čak četiri puta podnosio ostavku na funkciju premijera Jugoslavije, ali je uvijek povlačio pod Titovim uticajem.

Špekulisalo se da je Bijedić Titov mogući nasljednik, da je Tito htio da izmijeni ustav SFRJ kako bi Džemal Bijedić i po treći put mogao da obavlja funkciju predsjednika SIV-a ili predsjednika Skupštine SFRJ. Upravo ta Titova odluka je koštala života Bijedića i njegovu suprugu Raziju. Oni su, zajedno sa još šest osoba iz pratnje, poginuli 18. januara 1977. godine, u avionskoj nesreći na vrhu brda Inac na planini Lisin kod Kreševa.

Bijedićeva pogibija je teško pogodila Tita. Nakon što je čuo za tragediju. Odmah je prekinuo službenu posjetu Libiji. Ubrzo je iz njegovog okruženja nestala njegova supruga Jovanka, jer se sumnjalo da je ona sa nekim generalima JNA naručilac Džemine smrti. Ni njoj nije odgovaralo da Bijedić naslijedi Tita, a to je već bila gotova stvar.

Javna je tajna da visinometar i brzinometri, koji služe pilotu za orijentaciju, nisu bili ispravni. Pritom, Džemin let je bio veoma loše organizovan, a na je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo radila je osoba koja nije imala dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja, a upućuje na zavjeru iz DB-a i JNA. Kako se moglo desiti da se na mjestu nesreće prvi pojavi baš Jovica Stanišić, kasnije šef Državne bezbjednosti Srbije u vrijeme Slobodana Miloševića.

 

U nastavku teksta pročitajte ispovijest Titova ljekara:

smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte zadržao bi svoj imunitet i možda bi poživio još dvije godine kako je želio, ali od gangrene sigurno ne bi umro”, kaže doktor Milomir Stanković

Od smrti Josipa Broza Tita, čiji se rođendan slavio 25. maja, prošlo je 36 godina, ali njegov život, vladanje SFRJ i odlazak sa ovog svijeta i danas izazivaju kontroverze.

Tačku na spekulacije o tome kako je i kada maršal preminuo ostavivši Jugoslaviju da ga mjesecima oplakuje, odlučio je da stavi njegov lični ljekar, dr Milomir Stanković (83), objavivši knjigu “Tito između života i smrti” u izdanju Službenog glasnika.

 

– I mlade generacije danas sve više pominju Tita i njegovo doba i mislim da treba da se sazna kako je zaista okončan njegov život– počinje priču dr Stanković koji je maja 1978.godine, kada mu je saopšteno da je izabran za Brozovog ličnog ljekara, bio zaposlen na Kardiološkoj klinici VMA.

Vijest, koja ga je u isto vrijeme uzbudila, ali i izazvala strah od odgovornosti, prenio mu je prof. Đorđe Popović.

Objasnio Carteru zašto ih mrze Rusi

-Titovo zdravlje zahtjeva nadzor više ljekara, ti ćeš tamo biti šesti. Ranije su Tito i Jovanka odlučivali o izboru, a pošto su njihovi odnosi poremećni, to je prepustio svom konzilijumu i ađutantu Tihomiru Viloviću – objašnjeno je Stankoviću, koji se tri godine ranije vratio sa usavršavanja u Houstonu, zašto mu je ukazano povjerenje da liječi doživotnog predsjednika nekadašnje SFRJ.

Stanković se prisjeća toplog prijema na Brijonima kada je prvi put stao pred druga Tita.

– Bilo je straha u meni. Došao sam sa klinike kod čovjeka koji je bio legenda u našoj zemlji i u svijetu. “Došli ste doktore, kako se osjećate”, pitao me je, ja mu odgovorim i pitam za njegovo zdravlje. Požalio mi se na išijas. Začuđeno ga pitam kako je to moguće kad ga na televiziji gledamo kako uspravno korača i svi kažu da je zdrav. On će meni: “E moj doktore, stegnem dobro zube da ne bih pokazao svoju bolest”.

Stanković je Broza upoznao i u knjizi predstavio kao čovjeka, političara i pacijenta. Pratio ga je na državničkim putovanjima po svijetu i uvjerio se kakav je ugled uživao nekadašnji predsjednik SFRJ.

– Nije se ustezao da svakom kaže šta misli. Kad je bio u posjeti predsjedniku Jimmyju Carteru pitaju ga u Bijeloj kući zašto Rusi mrze Amerikance. On im otvoreno kaže: “Kako da vas ne mrze? Nacifrali ste atomske baze po cijelom svijetu, opkolili ste Rusiju. Šta će vam tolika nuklearna energija, uništićete jedni druge. Sjedite sa Brežnjevim i dogovorite se”.

Volio žene, ali nije bio perverznjak

Kardiolog se velikog državnika, o čijem se načinu vladavine danas spore historičari i teoretičari politike, prisjeća kao vladara meka srca.

– Nije to bio onaj Tito koji je sebi krčio put i uklanjao jednog po jednog konkurenta. Ovo je bio neki drugi Tito, mekog srca prema svima, a naročito prema ženama – priča Stanković.

Zbog slabosti prema ženama i u poznim godinama Tita su poslije smrti protivnici nerijetko predstavljali kao perverznjaka što njegov ljekar vidi kao potrebu za senzacionalizmom.

– Istina je da nije dozvoljavao da ga masira muškarac, tražio je isključivo maserke. Darjana Grbić, kasnije i njena sestra Radojka su mu masažama produžavale život, one su mu bile kao porodica. Zli jezici svašta pričaju o njima, znam da su ga voljele kao djeda i da ih je on tako gledao i poštovao.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

-Prolaze lijepe i mlade žene, on se zagonetno smješka i počinje da priča anegdotu o knjazu Milošu.

“Znate li da je knjaz Miloš kada bi vidio lijepu ženu na vašaru odmah slao svoje pandure da je pripreme za vođenje ljubavi. Jednom su se zadržali duže nego obično, a kad ih je knjaz upitao zašto odgovorili su: “Morali smo da je okupamo, gospodaru”. Miloš im je ljutito odgovorio: ”E sad kad ste je okupali, vi je onda j…” – prisetio se Stanković kako je Broz znao da nasmije društvo.

Tito je bio pomno vodio računa i o svom izgledu. Doktor se sjeća kako ga je zatekao pitanjem da li se narodu priča da je presađivao kosu.

Nisam čuo, predsjedniče, kažem jer mi je bilo neprijatno da potvrdim. On nastavi: “Priča se, priča. A znate šta sam uradio? Promijenio sam frizera. Prethodni mi je držao dugu kosu, pa je svaka vlas išla od čela do potiljka, a ovaj sad sve skraćuje na dva-tri centimetra”.

U mitove i legende o lažnom Titu – “ruskom špijunu” i “poljskom Jevrejinu” – Stanković nikada nije povjerovao, a teoriju o Brozu iz Kumrovca potkrepljuje novim “dokazima”.

 Tri i po decenije me pitaju da li znam ko mi je bio pacijent. Tvrdim da je Tito naš. Noći sam proveo kraj njega dok je bio u komi. Probudi se jedne noći u bunilu, gori od temperature, gleda u plafon i počne: “Vi, omladinci i omladinke, iznijeli ste ovu revouciju i donijeli slobodu našem narodu…” Odzvanja soba, a mene hvata jeza dok on na čistom srpsko-hrvatskom drži govor. Slično iskustvo imao sam na VMA s jednim pacijentom iz Makedonije. Kad se probudio iz anestezije, pitam ga kako je, a on bunca na makedonskom sve dok se nije razbudio. Prvo je progovorio na maternjem jeziku, baš kao i Tito one noći– pojašnjava Stanković.

Skratili mu život

Titovo zdravstevno stanje naglo se pogoršalo krajem decembra 1979.godine. Stanković je prvi primijetio promjene na maršalovom stopalu i odmah posumnjao na začepljenje arterije.

Predložio sam mu da hitno sazovemo konzilijum, a on se branio kako ima mnogo obaveza i da odložimo posle Nove godine. Rekao sam da ćemo zakasniti sa terapijom. Već sutradan je dobio jak bol u nozi, pa sam pozvao sve ljekare i rekao šta sam zapazio. Oni su rekli da nepotrebno uznemiravam Tita i konzilijum– priča Stanković.

Ipak, maršala je pregledao dr Mirko Košak i otkrio začepljenje arterije na lijevoj nozi čime je bio zatečen cijeli ljekarski tim. Odmah se počelo s terapijom lijekovima koja nije dala očekivane rezultate, a bolest je napredovala u zamasima. Tito je odbio prijedlog da se pozovu stručnjaci iz inostranstva i izričito naglasio da ne želi da mu amputiraju nogu.

– Slažem se sa liječenjem, ali neću da mi režete nogu, prije ću da sam sebi presudim. Ako treba da idem, hoću da idem cijeli – bio je izričit Broz poslije čije pretnje su njegovi najbliži saradnici vješto izvukli pištolj iz torbe koja je uvijek stajala kraj njegovog kreveta.

Na konzilijumu 2.januara 1980. vodila se burna rasparava među ljekarima nakon koje je odlučeno da se maršalovo liječenje nastavi u Ljubljani.

– Otkriveno je da terapija nije djelovala i da je arterija naglo začepljenja. Urađen je bajpas, ali ta operacija nije uspjela. Pozvani su vrhunski svjetski hirurzi, Michael Debejki iz Houstona i Marat Knjazev iz Moskve. Amerikanac je predlagao da se odmah uradi bajpas, a Rus da se nastavi sa terapijom lijekovima što je konzilijum i poslušao, ali je tu izgubljeno dragocjeno vrijeme.

Posljednje Titove riječi

– Na kraju je urađen bajpas, ali operacija nije uspjela i zapušio, Tito je dobio sepsu, noga je trulila. Već 12. februara moje kolege shvataju da je posljednji trenutak da se izvrši amputacija. Profesor Marijan Brecelj je prikupio hrabrost da to saopšti maršalu koji netremice gledao ispred sebe. Pitao nas je da li smo o tome obavijestili njegove sinove, Mišu i Žarka, a poslije našeg potvrđivanja kratko je rekao: “Dobro, onda sjecite” – prisjeća se Stanković.

Operacija je bila uspješna i trajala svega 45 minuta. Tito se probudio euforičan, odmah je počeo da priča o protezi i konferenciji nesvrstanih. U prvim danima djelovalo je da se oporavlja, ali radost je kratko trajala. Imunitet mu je bio ozbiljno narušen, dobio je upalu pluća, otkazali su bubrezi, a onda i ostali organi.

 

– Pao je u komu i priključen je na aparate na vještačko disanje. Iz kome se za trenutak probudio i izgovorio: Šta sve ovo znači?”. To su bile njegove posljednje riječi. Da smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte, očuvao bi imunitet i možda bi poživeo još dvije godine kako je želio, ali od gangrene ne bi umro sigurno – kaže Titov ljekar.

Stanković kaže da je Broz bio njegov najbolji pacijent.

– Kad se razbolio, on se izvinjavao ljekarima. Kad bi se noću probudio i ugledao me kraj kreveta pitao je: “Pa vi ste još tu, kako ja vama da se odužim” – seća se Stanković.

Josip Broz Tito zvanično je preminuo 4.maja 1980 u 15:15h. U maju 1980. Jugoslavija je neutješno plakala. Danas te zemlje nema, ali za njom mnogi plaču. Njih zovu jugonostalgičarima.

Albanci dočekali Broza kao magarca

Dva mjeseca prije nego što će se razboliti, Tito je od 15. do 18 oktobra 1979. posjetio Kosovo. Od aerodoroma do hotela Grand kliktale su mu neprekidne kolone građana i bacale mu cvijeće. Rukovodioci su željeli da prikažu kako albanski narod na Kosovu voli Tita, iako mu je kosovska reakcija priredila drugačiji, drzak i ružan doček, opisuje Stanković u svojim dnevničkim memoarima.

– Napravljena je velika maketa magarca na kojem je pisalo Tito, dok je na jahaču bilo ime Envera Hodže. To su ulicama Prištine vukli psi uz zvuk čangrtanja privezanih konzervi. Tito je bio uznemiren, a kosovski rukovodioci prestrašeni. Maršal je neraspložen proveo cijli dan u hotelskoj sobi, ručao je sam što ranije nikada nije činio – priča ljekar.

 

ISPOVIJEST TITOVOG LJEKARA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pjevao na ruskom i sanjao Kineze!

Titov doktor, Predrag Lalević, otkriva posljednje detalje doživotnog predsjednika SFRJ.

On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čovjeka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pjevao na ruskom i sanjao Kineze

Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je posljednja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.

Dr Lalević bio je dio konzilijuma koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u historiji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.

Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsjednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.

Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprječavale da posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.

– Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.

– U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni ljekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.

Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj.

– U 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo sjeća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest mjeseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.

Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.

Sahranjen je u Kući cvijeća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cvijeće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.

Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obilježili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svjetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.

 

Ne propustite